Republika Crna Gora
Vlada Republike Crne Gore
Ministarstvo Unutrašnjih Poslova
Centar Bezbjednosti Berane
Odjeljenje bezbjednosti Plav

21.08.206.g.
I Z J A V A

Ja Lješnjanin Faruk, roden 15. 10. 1982.g., od oca Hakije, i majke Mersije, rodene Rugovac, želim dati sljedecu izjavu, a istovremeno i prijavu povodom slijedeceg slucaja:
Dana 21.08.2006.g., u 10:00. casova, u stanici milicije u Plavu, pošao sam da se nadem sa Borisom Đukicem, kako bih iznašao rješenje za prijavu jer sam jednom prilikom zatecen u vozilu bez vozacke dozvole. Takoder, cilj moje posjete je bio da platim mandatnu kaznu za isti slucaj i tako izmirim svoju obavezu. Kada sam ušao u stanicu milicije zatražio sam pomoc na informacijama od osoblja koje radi na šalteru. U mom prvom traženju informacija receno mi je bilo da imenovani Đukic nije tu, ali da provjerim na vrata odmah do šaltera, i da tamo provjerim ima li nekoga. Kako su vrata bila zakljucana, ja sam se opet vratio, i obratio istim licima koja su radila na šalteru i ponovo od njih zatražio uputu šta da radim, kome da se javim. Na moje zaprepašcenje radnici na šalteru su grubo zatvorili prozor, uputivši mi pri tom slijedece rijeci: "Molimo te da nam više na dosaduješ, i da se ne ponašaš drsko i nekulturo" - rekavši to sa povišenim tonom, jedan od radnika mi je zalupio prozor. Ne znajuci šta da radim, ja sam odlucio da ih još jednom zamolim za informaciju. Odgovor je bio slijedeci: "Momak, ne dosaduj više, i ne budu nekulturan." Na šta sam ja rekao da je to moje pravo da pitam, i da nisam ja taj koji je drzak i nekulturan, vec upravo da se oni ponašaju neprofesionalno. Bio je to moj grijeh koji ce me koštati necega što ne mogu ni pomisliti sada dok ovo pišem. Osoba sa kojom sam vodio razgovor na moje iznenadenje je istrcala iz prostorije, uputivši se prema meni, i pocela divljacki da mahnita, udarajuci me, gdje stigne po glavi. Kolega koji je bio sa njim, takoder je izašao, i umjesto da zaustavi svog kolegu, on mu se pridružio. Udarali su me punih 2-3 minuta, pesnicama po potiljku glave. Nijesam znao ništa za sebe; odjednom su se odlucili da me odvedu u kancelariju. Pakao se nastavio, jedan od njih me je savio u cuceci položaj, držeci mi ruke zarobljene na ledima, dok je drugi nastavio da me udara šakama po potiljku. Horor je sprijecen onda kada se jedna osoba pojavila na vratima, koje se sada ne mogu sjetiti. Podigli su me sa plocica, pretresli grubo, prislonivši me uza zid, a zatim mi naredili da sjednem. Ono cega se još sjecam, je da su upala dva radnika MUP-a, obuceni u civilu, i sav taj dogadaj ispratili sa smjehom. Duboko u sebi zapitao sam se da nijesam kojim slucajem medu psihicki neuravnoteženim osobama, što to oni sigurno i jesu. Nakon nekoliko vremena, kada sam se malo pribrao, upitao sam ih, da li uvijek ovako rade sa strankama, i da li oni imaju ovlašcena da uspostavljaju red ili da biju kada to požele. Za dobijene batine su mi rekli da nikome ne pricam, jer bih mogao i gore proci, jer bi me odveli u podrum, i nastavili da batinaju, dakle zaprijeceno mi je dašutim. Odveli su me kod njihovg nadležnog, kojem sam ispricao šta mi se dogodilo. Covjek je ostao zaprepašcen, i pozvao ih kod sebe da se uvjeri licno. Rekli su mi da sacekam u hodniku jedno vrijeme, nakon cega sam bio pozvan, i bilo mi je predloženo da se izmirimo, jer na moju inicijativu da me usmjeri kako da ih tužim, on mi je savjetovao, da bih ja gore prošao u svemu. Cak što više, morao bih onda platiti kaznu od 500 eura, a da bi moje parnicenje sa njima bilo beskorisno, i neostvarljivo. Molio sam Boga samo da izadem živ. Sav sam umirao od straha u sebi. Pola sata nakon što sam izašao iz stanice, i vrati se kuci, poceo sam da osjecam jake bolove u glavi, što je i bio razlog tome da posjetim doktora. Svoju izjavu, dajem svjesno, bez prisile, i nad njom se obavezujem materijalno i moralno, da je svaki opisani detalj tacan.

Plav, 21.08.2006.g.
Izjavu dao: Lješnjanin Faruk