Od same naslovne stranice, tj. korica sa motivom drvenih, majstorski, izrezbarenih vrata od musafirske sobe u jednoj od plavskih kuća, preko priča i portreta ličnosti koje se u ovoj knjizi pominju, kao i portreta najistaknutijih istorijskih ličnosti iz našega kraja, te crteža sa motivima iz Plava i Gusinja, tih svojevrsnih BISERIA-uvjeren sam da opravdava moje opredjeljenje da knjizi dam naziv PLAVSKO-GUSINJSKI BISERI.

Ti biseri su smješteni u prelijepoj PLAVSKO-GUSINJSKOJ KOTLINI-BISERNOJ ŠKOLJKI, koja je povremeno izranjala iz modrih dubina Plavskog Jezera, kako bi biserni sjaj, na trenutak, bljesnuo i ostavljao nas u čudu, kako to nijesmo znali, niti imali ime da to, do sada, zabilježimo. Oni rijetki koji su imali tu sreću da imaju u ruke i vide taj sjaj i ljepotu-bisera, odavno nijesu medju nama. Nijesu znali njihovu pravu vrijednost, te ih nijesu sačuvali za druge.

I najljepši i naveći biser ako se zaturi ili izgubi, nema više nikakvu vrijednost. Nažalost puno je tih bisera, koji su nehatom, nestali-otišli sa njihovim vlasnicima ili nalazačima, nijesu, sačuvani za buduće generacije. Nijesu, na vrijeme, ostavili pisane tragove o njima i time nas uskratili za zadovoljstva da se i mi divimo ljepoti koju su posjedovali.

Plavsko-gusinjski biseri su jedva čekali da se neko domogne Školjke, otvori je i lično se ubijedi u svu ljepotu sadržaja kojeg je ona, dugo vremena, ljubomorno čuvala. Rijetki srecnici koji su tu školjku otvarali, bili su zadivljeni sadržinom i ljepotom koja im je nudjena u njenoj šupljini. Po neki krupniji biser su uzeli, hvalili se njime i pokazivali drugima, ali je ostalo još dosta, i poslije mojeg ,znatiželjnog otvaranja i za druge marljive sakupljače.

Ja sam se potrudio da, pažljivo prikupim, gotovo, sve stare i nove bisere , da otškrinem Školjku, i da dio toga blaga- rasutih bisera, smjestim u nju, sa ubjedjenjem da se niko ko je bude držao u ruke, otvarao i upoznavao njen sadržaj, neće pokajati Ovi biseri i biserčići, i ako, na oko, sitni, imaju svoj sjaj i vrijednost, koja se iz dana u dan, povećava. U ovoj školjki će svako naći po neki biser koji mu je poznat, koji mu je bio “na dohvat ruke”, ali mu se, do sada, nije pružala prilike da se sa njima igra, da ih bira i čuva, da uživa u njihovoj ljepoti i sjaju i nadam se da povećava njihov broj.

Iskreno bi me radovalo, kada bi se svaki čitalac ove knjige, prisjetio i potražio još po neki sklonjeni ili zatureni biser, stavio ga u Školjku, koja je otvorena za sve bisere, bez obzira na njihovu veličinu i sjaj. U njoj će oni, zajedno, zračiti punim sjajem i ljepotom.

To bih lično smatrao, pravim uspjehom i nagradom, za moj dugogodišnji rad i nastojanja da otrgnem od zaborava i ostavim budućim generacijama, što više, pravih i trajnih svjedoka o mudrosti, duhovitosti, etičnosti, vremenu, prostoru, prilikama kao i ponašanju naših ljudi u ovoj Kotlini.

U Plavu,16. 06 2004. Ibrahim Reković

ZAVIČAJ JE MOJA NEISCRPNA INSPIRACIJA

Pored likovne djelatnosti, kojom se, aktivno, bavim oko četrdeset godina, gdje su moja tematska preokupacija: Plavsko, Hridsko i Visitorsko jezero, Ali-pašini Izvori, Oko Skakavice, Vodopad Grlje, Prokletijski masivi, stare brvnare, avlije, mahale i Redžepagića kula-čardak, o čemu je šira javnost, preko sredstava javnog informisanja , prilično upoznata, bavim se i drugim aktivnostima vezanim za kulturu, a posebno za moj zavičaj.

Posljednjih petnaestak godina, bavim se prikupljanjem starih gotovo zaboravljenih riječi, koje su se upotrebljavale u Plavu i Gusinju. Mnoge od njih su, na žalost, ustupile mjesto “ modernijim “ riječima, mada mislim, da su one, u izvornom obliku, puno ljepše i milozvučnije od ovih, nazovi, modernih.

Do sada sam uspio da zabilježim oko pet hiljada riječi. Te riječi bilježim izvorno, onako kako ih čujem, kako se izgovaraju u svakodnevnoj upotrebi. Plašim se da im nekakvim uljepšavanjem, ne umanjim njihovu ljepotu. One i riječi i dogodovštine-anegdote, za mene su, jedino takve, lijepe i naše. Trudim se da im dam adekvatno značenje.

Pored starih plavsko-gusinjskih riječi prikupljam i mudrosti, dogodovstine-anegdote iz prošlosti i sadašnjosti Plavljana i Gusinjana. To su obične priče iz života, koje su se desile. Često se, pogodnim prilikama, prepričavaju. Poruke i pouke su im jasne, duhovite i dobronamjerne. Priče i njihovi likovi su stvarni. Ništa tu nije niti izmišljeno, niti dodato.

Ja sam te priče-anegdote samo stavio na papir i tako im produžio vijek trajanja i upotrebe. Moja namjera nije da nekoga ismijem, a još manje da omalovažim, nego da to ostane trajnije u sjećanju i svjedoči o nama.

Zahvaljujući redakciji lista “Izvor“ koji se štampa u Ljubljani, te i redakciji privatnog radija “Glas Plava“ i riječi i crteži i anegdote-dogodovštine, dopirale su do čitaoca i slušaoca. Tako je, na najbolji način, postignut moj osnovni cilj, da se ožive sjećanja na našu kulturnu baštinu.

Crtanjem, slikanjem i prikupljanjem starih gotovo zaboravljenih riječi i dogodovština, trudim se da, za buduće generacije, ostavim vrijedna svjedočanstva, o onome što je bilo lijepo, kao i što je sada lijepo u mojem i njihovom zavičaju.. Zavičaju, kojega, vjerovatno to dolazi s, godinama, sve više volim. On je moja trajna i neiscrpna inspiracija. Od njega crpim i bojom, tušem, olovkom i pisanim riječima, otimam od zaborava jedno vrijeme u prolazu, koje neumitno protiče.

Mojom ukupnom djelatnošću sam pokušao da uradim portret Zavičaja, vremena i prilika kao i ponašanju naših ljudi u tom vremenu, prilikama i prostroru. Dali sam i u kojoj mjeri uspio u tome ostavljam vama dragi čitaoci da prosudite.
U Plavu, 29.03 2002. godine . . . Ibrahim Reković