Od uvijek su Bosnjaci Crne Gore jedno ime nosili, makar u svojim njedrima, bez obzira kako su ih i kada drugi razdvajali, nazivali i granice im mijenjali. «Zemlja Bosna je moja domovina, To ime znaju svi narodi svijeta, Bog je ucinio gnijezdom heroja», pisao je Ahmed Gurbi 1744. godine. Prije i poslije njega, slicno njemu, bosnjasku misao iskazivali su i drugi bosnjacki mislioci s´one strane Drine, ne skrivajuci privrzenost svome narodu i zavicaju, potpisujuci je kao: «Akovali» (Bjelopoljci), «Taslidzeli» (Pljevljaci), «Pljava» (Plavljani), «Biocaci» (Bihorci) i na druge slicne nacine. Vec 300 godina Bosnjaci, u sadasnjim granicama Crne Gore, dozivljavali su u kontigentu brojna nasilja, istrijebljenja, fizicka unistenja, materijalna obespravljivanja, pa i nasilno prevodjenje u druge vjere, iako je to, bar formalno-pravno bilo zabranjeno Berlinskim ugovorom o miru 1878. godine. Dugo vremena nisu im dozvoljavali ni da se nazivaju svojim imenom. I u danasnjim danima vodi se putem medija javna polemika na temi: «Bosnjaci u Crnoj Gori, kakvo vam je ime»? A oni su ipak uspijevali da sacuvaju svoj duh i svoj ponos, onako kako je jos prije stotinjak godina o njima pisao i Jovan Cvijic. I poslije toliko vremena ima ih i danas koji duhovno lutaju, ili nemaju smjelosti da javno kazu ono sto su im djedovi propovijedali ili, kao da se ustrucavaju da spomenu svoje velikane, poput Rifata Burdzovića, Beca Basica i drugih, iz nama najblize historije. A, o Muju Prijepoljci koji doceka bosansku vojsku na mostu u Prijepolju, o pljevaljskom muftiji Vehbi Mehdi Nurudinu Semsikadicu, koji 1878. godine komandovase bosankom vojskom od rijeke Bosne, do Save i Drine, o Ismail-begu Selmanovicu, koji komandovase bosanskom vojskom u vrijeme austro-ugarske okupacije, o niksickim muhadzirima, koji bijahu u prvim redovima, o Đul-begu Sabanagicu koji se pridruzi bosanskoj vojsci pod vodstvom Husein-kapetana, o cuvenom heroju Ali-pasi Gusinjcu, koji nadje smjelosti da svoj narod predvodi i protiv odluka velikih sila donijetim na Berlinskom kongresu, o Bosnjacima koji ne znavase za svog «Homera»-Avdu Medjedovica, dok im ga americki profesori sa Hardvarda ne otkrise, koji kao da nisu culi za Mehmed Secira Kurtcehajica koji prvi poce javno da pise svojim bosanskim jezikom, kao da smo zaboravili slijepog pjevaca Cor Husu Husovicu i Kasimu Rebronju i umove bosanske knjizevnosti Camila Sijarica, Huseina Basica i mnoge druge mladje poletarce. Sa osobitim zadovoljstvom cujemo da ce ovih dana (11.06.2003) u Domu vojske Federacije BiH biti promovisana knjiga "BOSNJACI (MUSLIMANI) CRNE GORE", autora dr. Mustafe Memic, koji sada zivi u Sarajevu, te da ce je promovisati nasi akademici, poznati i istaknuti naucnici, profesori i doktori nauka Muhamed Filipovic i Novak Kilibarda. Smatramo to znacajnom i kvalitetnom promjenom u donosima medju narodima razlicitih nacija i vjera, jer sve do skoro o Bosnjacima u Crnoj Gori, pa ni o «Muslimanima» u nacionalnome smislu nije se moglo govoriti ni na naucnim skupovima, pa ni poslije ustavnih promjena iz 1974.godine. Bosnjaci u Crnoj Gori smogli su snage i nasli u sebi toliko bosnjackog duha da izdrze i da ne «traze makar svoje ime». Ne sumnjamo da ce ovom knjigom otkriti i brojna saznanja iz njihove proslosti i sadasnjosti. Organizator i grupa Bosnjaka iz Crne Gore koji zive u Sarajevu.