Reagovanje Doc. dr Safeta Lješnjanina povodom filma „OBRAZ“ reditelja Nikole Vukčevića
   Piše: Doc. dr Safet Lješnjanin
   Film reditelja Nikole Vukčevića “OBRAZ” je snimljen po istinitom događaju koji se desio za vrijeme Drugog svjetskog rata u Gusinju, a taj događaj je u vidu priče ovjekovječio književnik Zuvdija Hodžić.

    U pomenutoj priči koja će vječno da živi na prostorima Plava i Gusinja ali i šire radi se o najvećem primjeru čojstva što jedan čovjek može da uradi, a to je da žrtvuje život svog djeteta da bi spasio život djeteta svoga komšije.

    Naime, nakon upada balista iz sjeverne Albanije na teritoriju Gusinja piše Hodžić: “Bjehu navrli obijesni balisti, posundaše se sokacima, skrhaše proške, razgnječiše lijehe, pljačkajući i paleći razrijeđene pravoslavne domove, koljući čeljad i stoku. Bacali su ih u zapaljene stogove sijena”, tako je stradala i porodica kafedžije Jefta Dragovića. Jedno Jeftovo dijete koje je bilo istih godina kao i sin Nur Dokin sa kojim se često igrao, izbezumljeno i samo, nasumice uskočilo je preko bašte u Nur Dokinu kuću.

    Kako su balisti znali gdje se krije vlaško dijete opkolili su Nur Dokinu kuću tražeći da preda valaško dijete. Nur Doka kad je vidio da mora predati vlaško dijete zatražio je od vojske koja mu je opkolila kuću, pošto poznade glas Seljmon Hota i zatraži od njega da razgovara sa njihovim komandantom Demuš Kodrom, što mu i omogućiše.

    Nakon razgovora sa Demušom, Nur Doka je vidio da mora predati dijete i zatražio je od Demuša da ga ne muče nego da ga odmah ubiju, što mu je on i obećao. Nur Doka se vraća u kuću i nakon razmišljanja odlučuje da žtrvuje svoje dijete a sačuva vlaško kao se ne bi zatrelo sjeme njegovog komšije Jefta Dragovića. On nagovori svog sina Mešu koji je bio vršnjak sa Jeftovim, da ode do komšije bošnjaka Eta i da mu reče da kad padne mrak dođe po vlaško dijete da bi ga prebacio do Vasojevića-Kuti gdje su bili u zbjegu pravoslavci sa ovih područja, jer je Eto bio dobro sa Talijanima. On je znao da je dogovor sa Demušom da vlaško dijete čim izađe iz kuće da ga ubiju i zato šalje svoga sina Mešu , koji čim je izašao iz hodnika i samo zagazio na drugu stepenicu, vojnici koji su bili ispod stepenica pucaju u njega i ubijaju ga, misleći da je vlašče. Nakon toga oni se razilaze a Nur Doka izlazi i mrtvog sina Mešu unosi u kuću.

    Međuti reditelj Vukčević, i ako Hodžić nigdje ne pominje to ime u priči, pravi scenu kako u ovom slučaju u ubistvu učestviuju bošnjaci iz Sandžaka i to iz ovog Novog Pazara kao pripadnici Muslimanske milicije na čelu sa komandantom Abidom, kojeg Hodžić nigdje u priči ne pominje, već se radi o izmišljenom liku reditelja.

    Treba znati da na području Plava i Gusinja nikada nije postojala organizacija tipa Muslimanske milicije, niti je kročila noga prpadnika te milicije na prostoru Plava i Gusinja, već je Plav i Gusinje pripojen početkom Drugog svjetskog rata Velikoj Albaniji koju je formirala fašistička Italija.

    Na ovim prostorima su postojali dobrovoljci koji su naoružani čuvali svoje domove i grance od upada četnika Plava Đurišića, ti dobrovoljci su se zvali vulentari po albanskoj riječi “vullentar”- dobrovoljac, volonter, i bili su organizovani u “Bande” kako su se zvale njihove skupine od po 100 vulentara a komandanat im se zvao Kapobanda. Na području Plava i Gusinja bilo je ukupno 7 bandi, sa jasnim rasporedom odakle dokle koja banda čuva granicu od upada četnika. Nakon formiranja pokreta “Belli Kombetar” u Albaniji, orgizacije koja se borila za stvaranje Velike Albanije, njeni članovi su se zvali balisti i oni su čestim upadima u Gusinje a dijelom i u Plav činili zločine nad pravoslavnim stanovništvom ovih krajeva, pa i ovo ubistvo.

    Međutim reditelj ovog filma je ovo zlodjelo pripisao bošnjacima Sandžaka, što je apsolutno nedopustivo a još više je nedopustivo čutanje svih bošnjaka koji su dosada trebali da reaguju i da se oglase u prvom redu: Bošnjačko nacionalno vijeće u Crnoj Gori, Bošnajčka stranka, ali i svi bošnjački intelektualci nezavisno kojoj političkoj stranci pripadaju jer je ovdje udareno na istoriju i obraz bošnjaka ovih krajeva a u prvom redu bošnjaka Sandžaka.

    Čak glavni dio Hodžićeve priče, reditelj nije kako treba obradio, da prikaže čojstvo Nur Dokino da žrtvuje svoje dijete da bi spasio dijete komšije pravoslavca Jefta, a da ne govorimo da uopšte gledalac ne može da zaključi da se događaj zbio u Gusinju, nego kao da se to događa negdje na primorju, umjesto da film počinje snimkom Gusinja i da se fim snimi u Gusinje, običan gledalac ne može da zakčljuči gdje se radnja filma događa.

    Jasno i glasno bošnjačka udruženja ali i svaki bošnjak a u prvom redu intelektualac, mora da osudi ovaj film jer je bošnjacima Sandžaka stavljena ljaga i zlodjelo koje nijesu uradili a pravi zločinci se nigdje u filmu ne pominju, no čak i nošnja zločinalaca je bošnjačka sa fesom na glavi.

    Ovo mora jasno i glasno da se stavi do znanja da je film totalni promašaj i da je zlodjelo nepravedno i netačno pripisano Mislimanskoj miliciji to jest bošnjacima Sandžaka, a ne počiniocima balistima iz Sjeverne Albanije koji su počinili ovaj zločin, jer ovo je istinita priča i ako je reditelj pokušao na osnovu nje da snimi film. Nije smjio da mijenja osnovnu poruku ove priče a to je čojstvo ljudi ovog podneblja, to jest plavljana i gusinjana, da čovjek žrtvuje svoje dijete da bi zaštitio život djeteta svog komšije pravoslavca. U današnje vrijeme sigurno da je teško naći sličan primjer čojstva kao što je primjer Nur Dokin.