POŠTO SU DŽAMIJE „OSTACI OKUPATORA“, ODREKNITE SE I BUREKA, KALEMEGDANA, JORGANA I KARAĐORĐA
  Piše: Danijal Hadžović
   Na moj tekst pod naslovom „Beograd je nekad imao desetine džamija: Gdje su nestale?“ stigla je očekivana gomila komentara u kojima se kliče rušenju džamija i slavi njihov nestanak kao "ostatka okupatora" koji nema šta da traži u Srbiji. Ko veli, nismo mogli pobijediti okupatora bez da uklonimo i njegove ostatke (ljudske i materijalne).

   Naravno, od komentatorskih neandertalaca odraslih na Jovani Jeremić, Šešelju i „Farmi“ teško je očekivati da pročitaju išta dalje od naslova. Jer da jesu, možda bi shvatili da tekst nije govorio samo o stotinama srušenih bogomolja, nego o mnogo široj historijskoj priči: nestanku muslimanskog stanovništva iz gradova Srbije i sistematskom uklanjanju velikog dijela osmanskog urbanog naslijeđa.

   Ali hajde da prihvatimo logiku komentatora. Džamija je „ostatak okupatora“, pa je stoga njeno rušenje nešto dobro. Odlično. Samo budite principijelni i pošteni da porušite i odreknite se i svih ostalih ostataka okupatora.

   Za početak, valjalo bi onda bi valjalo promijeniti ime najpoznatijem simbolu Beograda. "Kalemegdan" dolazi od turskih riječi "kale" – tvrđava i "megdan" – polje ili bojište. To ne tvrdi nikakav sarajevski nacionalista nego zvanična stranica Grada Beograda.

   Onda pređimo na "Tašmajdan*" I to ime je tursko: "taş" znači kamen, a "majdan" rudnik. Grad Beograd to uredno objašnjava na svojoj stranici.

   Zatim "Dorćol" – od turskog "dört yol", četiri puta, odnosno raskrsnica. Pa "Topčider", što na turskom znači topčijska, artiljerijska dolina.

   Dakle, ako ćemo uklanjati „ostatke okupatora“, krenimo lijepo od mapa Beograda. Kalemegdan, Tašmajdan, Dorćol i Topčider neka dobiju nova, ideološki čista imena. Ali zašto stati na geografiji?

   Iz jezika treba izbaciti čaršiju, sokak, kapiju, avliju, česmu, dućan, pazar, mahalu, konak, kafanu, zanat, alat, esnaf, ortak, kiriju, veresiju, kusur, bakšiš, jastuk, jorgan, dušek, čarapu, papuču, peškir, sanduk, odžak, megdan, barjak, inat, belaj, aman, baš, jok i džabe.

   Čišćenje, međutim, tek tada počinje.

   Nema više bureka. Nema sarme. Nema ćevapa. Baklava leti van. Kao i kadaif, halva, lokum, pilav, čorba, đuveč, turšija i čitav jedan gastronomski svijet koji se stoljećima razvijao unutar zajedničkog osmansko-balkanskog prostora.

   Kafana bi posebno morala biti sumnjiva. Teško da postoji institucija koju Srbi više vole predstavljati kao iskonski dio vlastite kulture, a da je istovremeno toliko neraskidivo vezana za osmansku urbanu tradiciju.

   A onda dolazimo do posebno zabavnog dijela – imena.

   Ako smeta sve što je ostavio „Turčin“, šta ćemo s 'Karađorđem'? Nadimak osnivača dinastije Karađorđević sastavljen je od turskog 'kara' – crn – i imena Đorđe. „Crni Đorđe“. Čovjek koji je postao simbol borbe protiv Osmanlija ostao je historijski poznat po nadimku djelimično sastavljenom upravo od turske riječi.

   Tu su i brojna prezimena i porodični nadimci nastali iz osmanskog jezičkog i zanatskog svijeta: Terzići od terzije, Sarači i Saračevići od sarača, Kujundžići od kujundžije, Kazandžići od kazandžije. Čak se i prezime "Karadžić" u jednoj raširenoj etimologiji povezuje s turskim "karaca", odnosno preko riječi „karadža“, iako oko konkretnog porodičnog porijekla postoje različita tumačenja.

   I upravo tu dolazimo do problema s cijelom ovom primitivnom pričom.

   Historija nije kompjuterski folder iz kojeg možete izbrisati ono što vam se danas ideološki ne sviđa. Doduše, možete, ali onda ste obični licemjera. Pet stoljeća zajedničkog života, vlasti, sukoba, trgovine, jezika, hrane, arhitekture i miješanja kultura samo varvari misle da se mogu zbrisati bagerom.

   Možete srušiti džamiju. Možete protjerati ljude. Možete promijeniti izgled grada. Ali „okupator“ i dalje ostaje u imenu vašeg parka, naselja, jelu koje jedete za doručak, riječi kojom tražite kusur, kafani u kojoj sjedite, prezimenu koje nosite, čak nadimku čovjeka kojeg slavite kao nacionalnog heroja i na kraju krajeva - u vašoj DNK.