Gusinje i Plav

Dip. mas. ing. - Almir Dreskovic (autobiografija)

Rodjen sam 15.03 1971 god. , naravno u Plavu . Sa izrazitim ponosom , zbog onoga sto je bio , i neizmjernom tugom sto vise nije ziv mogu pomenuti ime svog oca Ismeta cije su neizmjerne zasluge za sve sto sam postigao u zivotu . Naravno i majka Sadija ( rodjena Cirikovic ) je ostavila neizbrisiv trag u formiranju moje licnosti , vrednujuci na pravi nacin nase stare moralne vrijednosti i obicaje .

Osnovnu skolu sam zavrsio u OS " HAJRO SAHMANOVIC " u Plavu stekavsi zvanje " Luconose " . Nakon toga nastavljam u SSC " BECO BASIC " i to na masinskom smjeru , Sve to vrijeme sam rastao sa neizmjernom ljubavlju prema fudbalu provodeci veliki dio slobodnog vremena u neumornoj jurnjavi za loptom . A bilo je to vrijeme kada se veoma rijetko dolazilo do dobre stare " buba-mare " . I zaista je tesko danas objasniti kakva je to radost bila , kako smo imali srecna siromasna djetinjstva , sa korom ljeba u rukama i snovima kako cemo se sjutra pokupiti i odigrati utakmicu protiv druge mahale . Ja sam zivio u Ribarskoj mahali i najveceg protivnika smo imali u Meterizanima . Pa ko moze zaboraviti zime sa puno snijega kada bismo se okupljali svuda naokolo jer nam je snijeg omogucavao da nam domacini ne prave probleme i ne brane da igramo na njihovim imanjima . Bajramovo , Altino , Celjuntra , Milanovo , Rabino , Streljacko , SKOLSKO itd. , itd. Pa tek utakmice Jezera i derbiji sa tadasnjim Partizanom iz Gusinja . To se ne moze nikad zaboraviti i slobodno mogu reci da nasa djeca rastu mnogo siromasnije nego sto so rasli mi tamo . Cesti turniri u malom fudbalu svuda . Vracajuci se sjecanjem nazad slobodno mogu reci da je nas narod iz tih krajeva mnogo vise izgubio no sto je dobio u bezglavoj jurnjavi za inostranstvom . Unistena je radost nasim generacijama a da mnogi i nijesu svjesni toga .

Sa 16 godina sam prvi put obukao dres Jezera i nikad necu zaboraviti te trenutke . Srecu koju su osjecala djeca istrcavajuci na terene i Jezera i Partizana ne modu opisati rijeci . Prvim potezima me je ucio Dzevdo Hadzimusovic i njegovo ime nikada ne smije biti zaboravljeno u istoriji Plavsko-Gusimjskog fudbala i sporta uopste . Mnogo je uradio da djeca zavole sport i kasnije postanu posteni momci i ljudi . Ne sjecam se da je u mojoj generaciji iko poceo pusiti cigare . Danas je to nezamislivo . Zatim je omladinski pogon preuzeo Misko Nekovic , svojevremeno najbrzi igrac Druge savezne lige koji je dugo godina bio standardni prvotimac FK " IVANGRAD " . Pod njegovom palicom nakon samo jedne polusezone obreo sam se u prvi tim koji je tada vodio Mico Prascevic , i koji je zaista cijenio moj fudbalski talenat . Za samo jednu polusezonu svojim igrama a vise talentom skrenuo sam paznju FK " Ivangrad " i u ljeto 1988.god. oni su preko mojeg strica pokusali da naprave transfer i dovedu me u svoje redove , Treba napomenuti da je tada taj klub bio na celu Druge savezne lige . I tu se prvi put sudaraju interesi mojeg obrazovanja i fudbala .

Zavrsio sam trostepenu srednju masinsku skolu bez ijedne " cetvorke " i imao namjeru da nastavim dalje . Ljubav prema fudbalu je bila neizmjerna ali je vjerovatno tada sudbina ' umijesala prste ' i ja sam se obreo na Masinskom fakultetu u Pristini kao najmladji student skolske generacije . Imao sam 17 godina i preskocio cetvrti razred sradnje skole . Sve sto sam iskreno volio ostalo je u Plavu i cesto sam se vracao nazad usput odigravajuci poneku utakmicu . Opet sudbinski , zahvaljujuci jednom Turcinu koji se zvao Kalkan Sulejman a koji me je vidio na malom fudbalu obreo sam se na probi u tada saveznom prvoligasu FK " PRISTINA " .

Jedan od pomocnih trenera , Petar Doncic , je u meni vidio potencijal za prvu ligu i ja sam postao clan FK " PRISTINA " sezoni 1990/91 . Debitovao sam protiv zrenjaninskog Proletera u generaciji Luburica i Mihajlovica . Kapiten Pristine je bio Muhamed Koljenovic te iza njega golman Vuksanovic, Goran Djorovic , Hasandjekaj , Bardi , Cirkovic , Bozovic , Ergin Ajdinovic . Trener je bio Aco Milacic koji me , iskreno , i nije mnogo 'mirisao' . Imaobih mnogo stosta jos da dodam ali to bi uzelo i prostora i vremena te cu skratiti . Konture pravog profesionalca je od mene napravio Seko Lukovic koji je dugi niz godina bio trener u prvoj turskoj ligi , trener FK " Napredak " iz Krusevca u prvoj jugoslovenskoj ligi i trener FK " BUDUCNOST " iz PECI u drugoj saveznoj ligi . Napustio sam Pristinu kada je Arkan preuzeo klub , igrao jednu polusezonu za FK "GRADJANSKI " ( bivsi GIK ' RAMIZ SADIK ' za koji sam i prije odigrao nekoliko utakmica na dvojnu registraciju ) i sezonu 1995/96 odigrao za FK " BUDUCNOST " iz Peci . Ponavljam da sam tu , zahvaljujuci Seku , sazreo potpuno kao igrac te su uslijedile ponude eminentnih prvoligasa kao sto su FK " RADNICKI " NIS , OFK "BEOGRAD " , FK " ZEMUN " . Ali ja sam se opet vratio u Pristinu .

Ne smijem zaboraviti da uporedo sa svim ovim dogadjajima idu moje studije bez ikakvog problema te 1994 .god. diplomiram sa nepunih 23 god kao najmladji u istoriji Masinskog fakulteta . Diplomski rad je bio iz oblasti Gasno-turbunskih postrojenja ciji kvalitet a i rezultati tokom studija uticu da me mentor prof,dr, Dragica Milenkovic predlaze da nastavim kao njen asistent na fakultetu . Opet se fudbal i obrazovanje sudaraju ali sada fudbal pobjedjuje jer kao Almir nijesam bio " podoban " te nastavljam profesionalim bavljenjem fudbalom , na sopstveno zadovoljstvo . Godina dana provedena u Peci ce ostati u mojem najljepsem sjecanju jer sam igrajuci fudbal uporedo bio i redovni profesor u Srednjoj masinskoj skoli predajuci 8 strucnih predmeta .

Te godine sam se i ozenio i poceo da zivim porodicnim zivotom . U ljeto 1996 se vracam nazad u Pristinu sa kojom u naredne tri godine postizem izvanredne rezultate kao jedan od najstandardnijih igraca u svim saveznim rangovima . Kombinacija dipl.mas. inz. i profesionalnog fudbalera je bila izuzetno rijetka , iskreno nijesam uspio da je uopste nadjem u istoriji jugo-fudbala . U Decembru 1998 sam morao na odsluzenje vojnog roka , Nijesam mogao da budem dio milosevicevog ludila i kao " dezerter " prolazim sa svojom familijo , suprugom Inesom , kcerkom Melihom ( 5 god ) i sinom Meldinom ( 3god ) kroz pakao ilegalnog prolaska granica da bih danas zivi zeljan svog praga koji sam napustio sa 17 godina i uvijek planirao da mu se zauvijek vratim . Mozda jos uvijek nije kasno ali sada je to vec velika praznina koju je napravila smrt moga oca.

Govoreci o mom dolasku u SAD ne mogu a da ne napisem par rijeci , ili recenica , koje mozda nijesu u direktnoj vezi sa sportom ali jesu sa sudbinama vecine nas koji trenutno zivimo ovdje , daleko od one nase ' ljuge ' . Ja cu samo o onome sto sam ja licno prosao , dozivio i o onome sto trenutno zivim . Sjecanje na sve ono sto je prethodilo mojim prvim koracima na tlo SAD_a je toliko tesko i bolno da ga ne zelim opisivati jer meni licno pricinjava tegobu a i pronaci prave rijeci je izuzetno tesko . Stoga zelim samo da ukazem na jednu cinjenicu , koje su mnogi svjesni , da su velike pare otisle u ruke nekome ko ' jednim udarcem ubija dvije muhe ' . Nas vise nema na vjekovnim ognjistima i plus za to su milioni dolara otisli , tamo daleko ' . Da li je to slucajnost ili nesto drugo pokazace vrijeme ali se bojim da ce tada vec biti kasno . Vec sada su ugasena mnogobrojna ognjista , zamandaljene avlije mnogih domacinstava , mezarja nasih starih ogrezla u korovu , njive postale ledine ... . Umiru nasi stari a da im cesto nema ko dzenazu uciniti , da im nema ko mezar posjetiti ... . Mene zaista boli ta realnost i moja nemoc . Boli me i nesvjesnost vecine da se utapamo u sredinu u kojoj zivimo a koja brise sve ono nase sto zaista vrijedi i od nase djece pravi generacije koje vise i stvarno nijesu nase . Je li to bio nas cilj dolazeci ovamo ? Sta dobijamo a sta gubimo? Moj rahmetli otac je radio za nadnicu od ' jedne kile kolobotnjeg brasna ' pa je podigao svoju djecu i izveo na put na koji bih ja volio da izvedem svoju . Ja zaradjujem stotinu puta vise ali nemam mogucnosti da ovdje svoju djecu podignem na nacin na koji bih zelio . I sta sam dobio . Fakticki nista jer moje unuce vise nece biti Plavo-Gusinjanin i nece znati sta to zapravo znaci . Molim samo Allaha da me odrzi u namjeri da se vratim rodnoj grudi i moju djecu podignem na nacin kako su moji roditelji podigli mene .

Vracam se fudbalu koji mi je i ovamo olaksao tegobu zbog svega onoga sto mi se ' preko noci izdesavalo ' . U NY postoje tri nasa kluba i to FK ' BOSNJAK ' , FK ' BEHAR ' I FK 'SEBIL ' . Odmah su uslijedile ' ponude ' a na meni je ostalo da biram . Izabrao sam Sebil i nijednog se trenutka pokajao . Ovdje ne mogu a da ne pomenem , jer ne bi bilo plavsko-gusinjski , nacin na koji su mi ljudi iz ovoga kluba pomogli i posebno nacin na koji su me prihvatili . Tu prije svih mislim na hadzi Smaja Srdanovica koji radi kao vodeci menadzer u jednoj velikoj kompaniji i cija pomoc zaista nema cijenu . Nacin na koji je to ucinio je vise nego prijateljski , vise nego bratski i to se ne moze nikada zaboraviti . Ako zelimo da sacuvamo ono sto krasi ljude iz naseg kraja onda ime ovoga covjeka treba biti zapamceno iz jednog razloga sto je stotinama i stotinama nasih ljudi pomogao na razne nacine i , hvala Bogu , to i dalje cini . Vec prve sezone SEBIL je pokupio sve sto se moglo pokupiti u ligi u kojoj se takmico . Ne zelim da ispadne da se smohvalisem , jer to su zaista cinjenice , ali ovaj klub je za vrijeme koje sam ja u njemu postigao sve sto se moglo postici a moj udio u tome je golgeterski skor duplo veci od skora citave ekipe . Pa kako zaobici naseg hadzi Ragipa Cekica , covjeka koji je glavni motor ovoga tima u svakom smislu . Tokom karijere sreo sam mnogo ljudi ali niko fudbal ne voli kao nas Hadzi . Treba ga se samo posmatrati sa strane dok utakmica tece , on je non stop u pokretu na nacin kako se odvija igra . Ne stedi ni sebe , ni novac ali ni svoje zivce koji ga izdaju za vrijeme utakmice . Meni je licno , s obzirom na trenutak , igranje u ovom timu najdraze jer je to jedan od pravih nacina da se nasa omlsdina pokupi na jednom mjestu , razgovori nasim jezikom , podsjeti na stare dobre trenutke iz zavicaja , odrzi duh jedinstva , podosta zaboravljen u ovoj zemlji . To je jedna druzina , naravno zasnovana na amaterskim osnovama , predvodjena predjednikom hadzi Smajom Mrkulic ciji smisao za humor i nacin na koji komunicira sa svima neodoljivo podsjeca na zavicaj . To je ustvari onaj stari , nezaboravni osjecaj kada se nalaze rijeci na koje svi pomalo zaboravljamo ali nam hadzi osvjezava sjecanja te tako i dalje ostajemo ' u zivotu ' . Opet zelim da naglasim da je ovaj dio moje fudbalske karijere manje bitan sa aspekta fudbala a vise sa aspekta nezaborava onoga sto mi zapravo jesmo i u tom pravcu i usmjerava svoj rad i igranje u ovom klubu . Inace ove godine Sebil se takmici u polu-profesionalnoj ligi drzave New Jersey ponavljajuci rezultate od ranije . Sto je najvaznije to je druzina pravih ljudi koji igrajuci fudbal zapravo njeguju i cuvaju tradiciju, obicaj i vjeru nasega zavicaja , a sudeci po rezultatima onda to rade i na pravi nacin . Opet sto se mene licno tice zelio bih da ukazem na jednu fudbalsku cinjenicu , koju mnogi ne znaju , da su samo dva PLAVO-GUSINJANA igrala u Prvoj saveznoj ligi . Jedan je moj komsija i za vrijeme koje ga ja poznajem dobar covjek Milan Lazovic koji je svojevremeno igrao u FK ' MARIBOR ' i drugi sam ja cija je malenkost branila boje FK 'PRISTINA ' dugi niz godina .

Ove jeseni je FK ' JEZERO ' postiglo istoriski uspjeh osvajanem prvog mjesta na kraju jesenje polusezone . Ja se iskreno radujem tome i iz srca im cestitam jer je sport najbolji nacin za afirmacije razlicite prirode , u ovom slucaju nasega kraja . Ali moram biti iskren i izraziti i dozu sjete sto u sadasnjem sastavu JEZERA nedostaju Plavo-Gusinjani . Ja sam sportista i nijesam naucen da mrzim , postujem svako ljudsko bice bez obzira na razlike , posebno sportiste , znam sta znaci igrati za drugi klub ali opet pored nepresusnog izvora fudbalskih talenata iz tog kraja, pored toliko omladine zeljne fudbala i navijanja nasih navijaca , necija druga imena ostaju upisana u svijetlu istoriju toga kluba . Ja sam zahvalan tim momcima koji su igrajuci za nas klub posteno topili znojem svoje dresove i ispisali najljepse stranice Jezera ali mislim da bi bilo ljepse da nasa omladina nosi taj klub umjesto sto u tudjini brise tragove svoga identiteta . ' GDJE JE OVA OMLADINA PLAVA I GUSINJA '

Urednici

Saradnici