“Najveći zagovornici ropstva su zadovoljni robovi, zato se ono dugo i zadržalo”
Piše: Sanad Šahmanović
Mnogo “prašine” u stjenovitoj Crnoj Gori podigla je izjava poslanice BS u CG Dzenane Strujic-Harbić da je Bosna I Hercegovina kulturna i nacionalna Matica svih Bosnjaka. Normalna konstatacija, realno zaključivanje. Ali kako smo navikli, svaka svjesnost o sebi izazove osjecaje nesvjesnih koji za svoje sitne interese ili svoje nadredjene, svako pominjanje nacije, matice, jezika, jednostavno polude. Ova bura jada i bijede intelektualne sirotinje DPS-ovskih crnogorskih muslimana, Crnogoraca islamske vjere, je stvarno ono sto treba da brine Bošnjake u CG i Crnu Goru kao drzavu. BiH i CG imaju relativno dobre odnose, mada uloga CG u agresijina BiH nije bila zanemarljiva. Jos juvijek se na koplja dočekuje i osporava jasno opredjeljenje Bošnjaka o svojoj naciji, jeziku, matici. O doprinosu i lojalnosti Bosnjaka Crnoj Gori, suvisno je sada govoriti. Ukratko, glasanje zanezavisnost, NATO, istoriju oprali Š.R. jezik i gramatiku napisali A.Č. Bošnjaci CG uvijek stabilizirajući factor, nasa Matica nema nikakve pretenzije prema CG. Ne pokusava da asimilira pripadnike drugih nacija, niti osporava njihov jezik i naciju. Sto se nama u kontinuitetu čini.
Malo činjenica, nije na odmet znati, prvo o jeziku:
U Beču je 1850g. odrzan dogadjaj koji je tiho, ali snažno oblikovao sudbinu jezika na ovim prostorima. Bečki knjizevni dogovor, da nazovemo i Beċka knjizevna kradja ili bezobrazluk. Tu su se sastali istaknuti knjizevnici i jezikoslovci iz različitih krajeva. Ivan Mažuranić sa hrvatskestrane, Vuk Stefanović Karadzic sa srpske, Djuro Doniċić, Franc Miklošić I dr. Do tog trenutka situacija o jeziku je bila šarena i nepovezana. U Srbiji je u zvaničnoj upotrebi bio crkvenoslovenski, slavenoserbski, arhaični i pun rusizma i crkvenoslavenizma kojim je pričala i pisala obrazovana elita. Na hrvatskoj strani dominirala je kajkavština i neujednačen pravopisni sistem. Dogovor u Beču donio je kompromis; hrvatski pisci pristali su se odreći kajkavštine i usvojili štokavsko narečje, dok su srpski književnici napustili slavenoserbski jezik. U sredistenovog zajednickog jezika postavljeno je stokavsko narečje u ijekavskom izgovoru, upravoonako kako se govorilo u Bosni.
Zapisano je da je “Bosanski jezik poslužio kao temelj tog kompromisa”. Onda je radi političkog i nacionalnog interesa, preimenovan i prikazan u nešto zajedničko, srpsko-hrvatsko. Uprkos tom kompromisu, istorija se nije zaustavila. Nekoliko decenija kasnije naredbom Zemaljske Vlade od 4 oktobra 1907.g. u BiH odredjeno da se “ima napustiti naziv Bosanski jezik da se zemaljski jezik naziva srpsko-hrvatskim. Time se ponistilo I izbrisalo ono sto je u Beču jasno dogovoreno-da je upravo Bosanski jezik bio osnova i srpske i hrvatske knjizevne norme.
“UZMIMO BOŠNJAČKI JEZIK ZA NAŠ ZAJEDNIČKI KNJIŽEVNI JEZIK”
Kaže far. Antun Kneževiċ:”Mi se ponosimo time, da se upravo naš (Bosanski) jezik, iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasovni jezikoslovciVuk Karadzic, Daničiċ, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenihnaroda, te ga prozvaše kako su oni htjeli, jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje nispomena. Mi sigurno imamo pravo dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnostinaši prijatelji Jovo i Ivo, i što če nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo zašto nazivšto su ga našem jeziku po svojoj volji i bez naseg pitanja dali, sada nama pošto-poto hoce danametnu, pa nam čak brane, da mi u vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom nasegnaroda. To je slicno, kad bi nasem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanjeI taj zahtjev mi ne odobravamo i nismo nikako kail. Ali na čast i poštenje obadvojici nasihptijatelja, Stbu i Hrvatu.”
Abdullah Sidran; Neznalice, prve žrtve svojih poganih gospodara, ponavljaju ono što im je utrpano u praznu glavu. Kako takvome imbecilu dokazivati da su od njeg napravili punjenu papriku? U srednjem vijeku u Vatikanu, kod Pape, obavezno je sjedio prevodilac za Bosanski jezik. Ne Ilirski, ne slavjanski, ne hrvatski, ne srpski, nego bas Bosanski jezik. Isti takvi sluzbenici postojali su u sudovima gdje su se rjesavali trgovacki sporovi, Mlecima, Djenovi, sudski prevodilac za Bosanski jezik, nikako drukčije nego tako-Bosanski jezik. Pa ti krepaj odmržnje, punjena papriko. Sasvim je jasno da se nakon vise od 150g. potiskivanja i negiranja Bosanskog jezika, Bosne I Bošnjaka of strane politickih I akademskih centara moċi iz susjednihzemalja, uz nečasnu ulogu domacih antibosanskih i antibošnjackih snaga, to pokazalo kaonemoguca misija.”
Alija Isakovic; “ne osjećam potrebu da sebi ili vama objasnjavam nase tradicionalno ime, Bošnjak, ime našeg jezika Bosanski i ime naše drzave (Matice) Bosne i Hercegovine. Oči u oči sa grubom stvarnošću. I svako od nas sada je nesto vise od onoga sto je sam sa sobom”
Dakle, ne smeta nama da vi govorite našim jezikom, čak i da ga smatrate svojim, ali vam nećemo dozvolit da nama osporavate pravo na naš jezik. Imena i veličine; Mesa Selimović, Alija Isakovic, Nametak, Ćamil Sijarić, Husein Bašic, Mak Dizdar vrh su bošnjačke ali i svjetske literature, Hasanaginica vrh bosnjacke narodne epike, sevdalinka vrh bošnjacke narodne pjesme. U našoj prozi i poeziji se ne poziva na istrage, pokolje, ne prave se “ram”-ovi i drugi planovi za istrebljenja. Puno više doprinosimo multikulturalnosti Crne Gore Kao svjesni njeni stanovnici. To sto smo svjesni sebe ne treba nikome da smeta i nikoga da plaši.
Ovo insistiranje DPS-a da Bošnjaci u CG ne smiju govoriti o Bosni kao matici u najmanju rukuznači zahtjev da se odreknu dijela vlastitog historijskog I kulturnog identiteta, da se njohovo politicko predstavljanje svede na simboliku bez stavova, kao sto su ove creature.
TEŠKO DA MOŽE.
