Herojsko djelo Srđana Aleksića čuvaju i ljudi iz CG, Plava, Gusinja…
   Piše: Milan Račić
   Dana 21.januara 1993. legitimisali su ljude na trebinjskoj pijaci. Vrijeme je to kad je najpotrebnije saznati koje si nacionalnosti, prebrojati krvna zrnca, pa onda preduzeti ratne mjere i primijeniti siledžijske zakone. Nakon što su utvrdili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, dva policajca poveli su ga u kasarnu. U putu ih je sreo jedan od napadača i pitao: ”Koga vodite?“ „Vodimo ovog baliju“… Tu neposredno pred MUP-om priključila su se još trojica od kojih jedan sa otkočenom puškom spreman da puca i ubije. U međuvremenu priskočio je Srđan Aleksić, da spašava Alena. Alen je uspio pobjeći, a Srđu su onako po “ratnički” i kako to rade kabadahije, tukli nogama i dokazivali svoju neljudsku pripadnost. Srđan je tad, umjesto Alena, sebe žrtvovo, pao u komu i preminuo 27. januara te unakažene 1993.godine.

   “Sjedio sam u bolnici i slušao otkucaje Srđanovog srca. Doktor mi je rekao – Šta da radimo? Šanse su nikakve da preživi. Moraćemo isključiti aparate -. Rekao sam:”Isključite”, pričao mi je Rade, Srđanov otac. Koliko li je samo jedna riječ teška, teža od smrti i bolna do beskraja. Imao je samo 26 godina”.

   Ništa se na ovim prostorima ne događa slučajno, pa ni Srđanovo spašavanje Alena i njegovo herojsko djelo. Ma koliko danas izgledalo da smo podijeljeni i zavađeni, da nam šalju strance kako bi nas učili zajedničkom životu, mi smo mnogo prije njih naučili i šta je život i šta je suživot, šta su tri civilizacije, kulture i religije. Mnogi su pokušavali da ospore tu njegovu ljudskot i čovječnost. Ipak, već godinama šetamo Srđanovim ulicama u Sarajevu, Beogradu, Pančevu, Novom Sadu, Novom Pazaru, Prijedoru, Srđanovim Bulevarom u Podgorici,..

   Dok postoje dobri ljudi, dok nam učenici o Srđanu uče, obilježava se i Srđanovo herojsko djelo.

  
Srđanov Bulevar u Podgorici

   Podgorica i Crna Gora se odužuju Srđanovom herojskom djelu tako što je jedan Bulevar, u samom centru grada, dobio Srđanovo ime . I svake godine 27.januara obilježava se velika Srđanova ljudskost. Tu na Bulevaru Srđana Aleksića okupe se NVO, predstavnici javnog života, obični građani…

  
Rade Aleksić sa prijateljima pored Srđanovog stabla života

   Ne izostaje dr. Mensud Grbović, ugledni liječnik iz Podgorice, svojim prisustvom i obaveznim cvijećem, sve do svoje smrti, prisustvovao je i Rifat Rastoder, nekadašnji podpredsjednik Skupštine Crne Gore, bivši predsjednik opštine Plav Skender Šarkinović, Salko Lubodera nekadašnji savjetnik u kabinetu premijera, pa Milan Radović, ugledna Mostarka Vesna Šunjić, iz Ljubljane, kad ne može doći pošalje cvijeće, i mnogi, mnogi drugi.

   Redovito su, svake godine, na Bulevaru Srđana Aleksića, predstavnici sa sjevera Crne Gore, iz Plava, Gusinja, Rožaja…, oni iz vlasti, nevladinog sektora, dobri ljudi što pamte i čuvaju Srđanovo herojsko djelo.

   Jedan od njih je i Šućko Olević.

   Tražio mi je Šućko, prilikom slučajnog susreta kod zajedničkog brice, da uspostavi kontakt sa Srđanovim ocem Radom a onda mu napisao:”Gospodine Aleksiću, želim da Vas pozdravim i upoznam, da vidim kako ste? Ja sam inače iz Plava, ovdje živim od 2001. godine, sada sam u penziji, bio sam pomoćnik Ministra trgovine, zatim pomoćnik direktora Poreske uprave Crne Gore.

   Često prođem Bulevarom koji nosi ime Vašeg sina Srđana, velikog heroja!

   To što je on uradio, treba da nam je svima vodilja i da živimo kao jedna familija!

   Slava mu, neka počiva u miru!

   Rade me tada nazvao i zahvalio se. Tako je i počelo naše prijateljstvo.

   Nakon određenog vremena, ponovo me je nazvao i ispričao problem u vezi kćerke Anđele. Mora u kolicima za tri dana napustili Onkološko odjeljenje Kliničkog centa. Dogovorili smo se da ga čekam na ulazu Onkologije a u međuvremenu sam sa ministrom socijalnog staranja Damirom Gutićem dogovorio da prvo završimo papirologiju u Centru za socijalni rad. I onda susretljiva direktorica Doma za stare u Podgorici pronalazi način da Anđeli obezbijedi smještaj iako je tada bilo preko 200 osoba na čekanju. Trebalo je završiti i mnoge druge administrativne poslove gdje mi je pomogao bivši ambasador, moj drug i zemljak Ramiz Bašić”, kazivao mi je dobri čovjek Šućko Olević

   Nažalost, nakon dva mjeseca Anđela je preminula.

   U Trebinju, na sahrani kćerke, Rade se zahvalio svim dobrim ljudima, Šućku Oleviću posebno. Rekao je:“Šućko je, od sada,, moj brat“.

   Redovno sa Radom Aleksićem pričam o ljudima kakav je Šućko: ”Susretao sam mnoge ljude, družio se i razgovarao s njima ali takvu neposrednost, pažnju i osjećaj dobrote nisam ni kod kog osjetio kao kod ljudi iz Plava. Zahvalan sam im, puna mi je duša”.

   Neka i autoru ove priče bude dozvoljeno da pomene jednog od tih dobrih mladih ljudi dr. Adonis Miljuš koji ne priča o dobrim djelima nego ih svakodnevno čini.

   Danas srećom, dovoljno je reći Srđan i svi će razumjeti. Kad kažeš Srđan, rekao si čovjek. Tako je, i biće, sve dok je ljudi kakav je Šućko, Ramiz, Damir, kakvi su Plavljani, Gusinjani, dobri ljudi iz cijelog svijeta, i oni koji žive daleko od rodnog kraja u Njujorku ili Skandinaviji.