Povoj

Piše: Senada Đešević

Te jeseni Rustemova njiva odisala je pejzažom, bogatim toplim i zemljanimtonovima. U njenom središtu visoko žuto lišće stabala stvaralo je čaroban prelaz između ljeta i zime. Udaljeni redovi kolomboća i pokojeg suncokreta bijahu izgubili svoju zelenu svjetlost njišući se pod teretom zrelih plodova. Miris osušene slame i trave ispunjavao je vazduh dok su članovi Rustemove porodice vrijedno ubirali posljednje plodove koje im je darovala njiva.

Na vrhu njive izdizala se omanja seoska kuća s čijeg se krova širio sivi dim, nagovještavajući dolazak hladnih zimskih dana. Na drvenim prozorima lučnog oblika, duboko uvučenim unutar kuće, bijahu tanki komadi platna umjesto zavjesa, kako bi u kuću propuštali zrake sunca. Kroz prorijeđeni pod nazirahu se tragovi utabane zemlje.

Na vremešnom ćilimu u sobi u kojoj je čeljad najviše boravila Raba Rustemova držala je bešik u kojem je spavao njen dvogodišnji sin Rifat, kojeg su Rustem i Raba željno čekali punih petnaest godina. Do njegovog rođenja, čim bi Raba zanijela, plod u njenoj utrobi bi zamro. Žudnju za majčinstvom nije joj moglo ništa ugasiti. Osjećala je da će se u njoj ugnijezditi novi život, sanjala je dječiji osmijeh, dovila da i nju neko jednoga dana zovne „majko”, „majčice moja mila”. Duboki instinkti i želja za stvaranjem i proširivanjem porodice, pružanjem ljubavi i podrške i izgradnjom trajnih porodičnih veza uključivali su ljubav prema djeci, želju za nasljednikom te želju za ispunjenjem društvenih i kulturoloških očekivanja. Kad god bi se malo ugojila, milovala bi stomak i osluškivala damare koji su se širili iz njene utrobe. To joj je pričinjavalo zadovoljstvo i razvijalo osjećaj da će i ona jednoga dana svome mužu napuniti kuću sinovima i kćerima. Ubrzo bi taj osjećaj zamijenila praznina u duši i stomaku. Neplodnost ju je, ne samo u očima ukućana već i u vlastitim očima, učinila bezvrijednom, nebitnom. Vremenom njihovu dušu počeše da nastanjuju neizvjesnost i zebnja, a godine iščekivanja počeše da se ucrtavaju na njihova lica, koja sve više uranjahu u ponor, koji ih je udaljavao od rodbine i komšija. Kada se počela gasiti posljednja nada, rodio im se sin Rifat, kojem se i ptica u gori obradova. Na Rustemovom topraku sve oživje od radosti. Rođenje sina pojača im osjećanje ponosa i zadovoljstva, njihovo porodično ime se nastavlja, osigurano je nasljeđivanje tradicije; rođenje sina donese mnogo promjena u kući i cijeloj familiji darova posebne trenutke.

U Rabi su se nakon porođaja pomiješale emocije – od neopisive sreće do dubokog emotivnog zadovoljstva. Doživjela je željno očekivanu povezanost sa svojim novorođenim djetetom. Između nje i njenog sina počela se razvijati snažna emocionalna veza. Osjećaj ljubavi, odgovornosti i snage novog života učinilo je trenutak rađanja najposebnijim u njenom životu. To joj je povratilo samopouzdanje, samopoštovanje, osnažilo pripadnost i u rod roda i u dom doma.

Sedmi dan po rođenju djeteta Rustemov babo Huso zakla dvije podjednake akike iz svog ovčarnika. Jednu akiku za zdravlje i napredak djeteta, čija je krv predstavljala zamjenu za krv nekog člana iz Rustemove porodice. Čitavu lubinu ovce skuhaše za dovadžije. Poštujući običaje domaćina, prijatelji i komšije zauzeše mjesto u prčelju, dok domaćin i njegova svojta sačekaše drugu sofru za kojom će ručati. Nakon ručka seoski imam prouči dovu u znak zahvalnosti dragom Allahu na daru kojim obradova i usreći ne samo Rustemovu porodicu već i čitav kraj. Drugu akiku Huso nanijeti i podijeli porodicama u selu koje bijahu slabijeg imovinskog stanja. Zahvaljujući se za kurban, seljani iz sveg srca čestitaše Rustemu na prinovi. Ovaj Husov mendub nastavi sunnet Allahovog Poslanika.

Okupljanje i zbližavanje porodice, braće, prijatelja i komšija za sofrom dodatno usreći Rustema i njegovu porodicu. Žene iz komšiluka i svojta počeše da dolaze na povojnicu, da čestitaju novȉnu, da podijele radost s članovima Rustemove rodbine. Nije dugo čekala ni Rabina majka Sanija, koja, po adetu, pozva i dovede dvadeset žena iz uže i šire porodice na kolijevku dugoočekivanom unučetu, a koje Rabin dom iz najužeg fisa i komšiluka obrazno dočeka. Musafirima se na sofru postavi od čorbe do ošafa. Starije hanume i mlȃde uživale su u tradicionalnoj hrani koju pripremiše vješte ruke kuharica. Zadugo su osjećale slast ovčije stelje, pite na listove, sarme, ukus skorupa iz čapre. Secavac i paprike s kupusom iz turšije dodatno im otvoriše apetit, nijesu mogle da odole čaroliji koju je nudila bogata domaćinska sofra. Nakon ručka, sladeći se parčadima hačajlije i hurmadžika s orasima, blagosiljajući su upućivale čestitke domaćinu kuće: “Dabogda da pojavi braće i sestǽæræ!”, “Selo od njega da se učini!”, “Allah dragi da ga sečuva i uputi na pravi put!”

Otkako ga je sami Allah dao, Rustemu i Rabi je Rifat bio sve: puna kuća, radost, razonoda, odmor, nasljednik. Ni svakodnevno hizmećenje u kući i van kuće ni bilo kakve druge obaveze nijesu remetile Rabu da uživa u odrastanju svoga sina. Ma šta radila, nosila ga je u naručju ili povijenog u bešiku. Čuvala ga je od zlih žena i urokljivih očiju, plašila se da ga i ona sama ne urekne. Dojila ga je i ujedno hranila jardumom iz bočice, presvlačila i kupala van domašaja tuđih pogleda, povijala u bešik, stežući mu povojem ruke i noge da mirnije i duže spava, ušuškavala da se osjeća sigurno i da može slobodno da diše. Vunene pelenice s akšama bi skidala s proški, da tamna noć ne padne na njih. Iako je već napunio dvije godine, Rifat je i dalje spavao u bešiku, koji mu je babo napravio, mada je toliko napredovao da su mu ramena ispadala, a noge visile iz njega. Prilikom uspavljivanja i dalje mu je stavljala izvezenu mahramu preko očiju, da se, kako je govorila, “ne haviza rano”, i time ga veže za gatnjik svojih pantolača. Nakon povijanja Rustemovica bi bešik prekrivala tkanom ponjavicom, kako bi mu bilo toplije i kako mu svjetlost ne bi remetila miran san. Nakon što bi zimi s akšama namirila stoku i čeljad, uz šteriku je do kasno u noć s merakom plela svojoj svitki vunene šaputke, čarapice, fanjelu, ukrašavajući ih raznim šarama, kiticama, krpu na zakrpu, i pjevala mu pjesmu: Imam jagnje maljeno. / Runo mu je sviljeno. / Po væs dæn se igram š njim. / Ka' s drugom iskrenim. / Idem trave nakosim. / Pa Bekanu donosim. / Kæt se Bekan najeo, / On poskoči veselo. / Cin-cin-cin, / Ja u igru, aj za njim! / Umiljato jagnje, ti, / Ko te neće voljeti, / Glava će ga boljeti.

Dok je bukovo drvo pucketalo u šporetu, nikada kao te noći Raba nije s merakom kupala sina u limenoj ljastri. Smiješeći se, milovala je sinovljevo živahno tijelo, koje se migoljilo kroz njene ruke. Svojom toplinom i osmijehom činilo je dunjaluk ljepšim. Kupanje je izazivalo osjećaj bliskosti, priliku za smijeh, igru i još veće povezivanje majke i djeteta, oboma je donosilo zadovoljstvo i radost. Radi boljeg napredovanja, kupala ga je svakodnevno. To su bili posebni i dragocjeni trenuci u brizi o djetetu.

Dok ga je brisala pamučnim platnom, Rustem je ispijao posljednji gutljaj čaja od šipurake, koji mu te noći bi gorči od čemera. Zagledan u ljepotu svoga sina, uhvati sebe kao da sinu uzima želju. Do tada nije osjetio da njegovim tijelom struji takva strahovita jeza. Strunjen i nepomičan, okrenu se svojoj hanumi: Ženo, zva me Mustafa na mobu. Śutra koplje temelj za kuću najstarijem sinu. Znaš da ne iskopasmo dænæs sve kompire. Moraćeš i ti śutra na njivu da pokupite to nafake što je ostalo. Svrbu me uši. Hoće nevrijeme.

Slušajući svog muža šta govori, Raba nevoljno gurnu sinu u usta parče ispečene tikve. Dijete se zagrcnu da jedva povrnu dušu. Vrisnuvši, Raba ga udari po leđima tako jako da parče tikve iz djetetovih usta ispade i zalijepi se na izatkanu granu od prostrtog ćilima. Rustem skoči s poda i uze uplakanog sina. Držeći ga u naručju osjeti sinovljevo drhtanje i jak jecaj, koji mu do lubine prodrije, ali svojim stamenim držanjem ne dozvoli da njegova hanuma primijeti jačinu sinovljevog i muževljevog drhtaja. Borba njihovog sina za kap vazduha Rabu toliko uznemiri da joj se tijelo oduze. Grleći snažno sina, Rustem naglo spusti pogled pun zazora i stida; muškarcima je bilo sramotno da uzmu svoj evlad u naručje, ispali bi slabi. Mada mu je Rifat bio jedvaček, prvi njihov zagrljaj ostaće mu trajno urezan. Nikada do tada nije osjetio toliko ljubavi i topline, koja je isijavala iz čistog i nevinog srca, koje je ljubav sijalo na sve strane. Svojom snagom i čvrstinom želio je da napravi jakog i nesalomivog muškarca, kojim će se čitavo bratstvo i selo ponositi.

Utapajući se u suze, izbezumljena Raba se šćućuri pored bešika pomišljajući u sebi: „Ked goj je Rusto išæn da ji pomogne, beljaj ne našæn. Ilj se neko razboljeo, ilj ni je crknæn brav, ilj, ilj...! Ked se najmenje ček nada, teksirat biva. Evo, ispred nas obedvoje, zamalo ni se evljad uguši. Ne daj Bože, ked bi mu nešto bilo, život mi paru prebijenu ne bi veljao. Učinjela bi nešto od sebe.”

Vidiš lji? Pored nas obedvoje – reče to i Rustu pokazujući na sina. – Đo ću ga śutra, kukala mi majka?

Obraznog Rusta iznenadiše ženine riječi. Nije mogao da ne ode Mustafi na mobu. Zadužio ga je. A i komšije su. Red je da se ode i bez poziva. Iako mu je večerašnja situacija prostrujala čitavim tijelom, nije odustajao od namjere.

Zaspi ga i u koljijevku ga ostavi iza salaša. Nadofat ruke da ti je. Čućeš ga ako se razbudi. U nad na Allaha, ništa mu nejće bit. Po sela se tako podnjivilo. Jedino ako vrijeme bidne loše, povi’ ga i ostavi ga u kuću. Veljalo bi da pomogneš majki i babu. Obnemoglji su. Ni oni ne mogu više. Ne daju nikome dva vijeka života.

Slušajući Rustemova naređenja, Raba se unervozi i više riječ ne progovori. Znala je da ne smije da se suprotstavi mužu i da je njegova uvijek bila zadnja, ma kakva da je. Jedva je smogla snage da podoji i povije sina, koji sve vrijeme grcaše, da je imala osjećaj da mu i majčino mlijeko zapire.

Skoro čitavu noć ni jedno ni drugo oka ne sklopiše. I to što trenuše svašta u snu klapusaše. Prije zore, Rustem nemade vakta ni čaj da popije, sa zametnutim trnokopom krenu put Mustafine kuće. Za to vrijeme Raba već bijaše namirila poslove i krenu da povije sina u bešik kako bi sa svekrom i svekrvom izašla na njivu. Svaki put dok bi povijala svoga sina, Raba bi mu pjevušila pjesmu. To jutro srce joj se steže, a glas utihnu, kao da ga neko istrgnu iz grkljana. Ne znajući zašto, ispusti iz oka bisernu suzu. Zatezanje povoja na bešiku poče da je guši, da uzima dah. Iako poče da osjeća jaku mučninu, nije odustajala od povijanja sina. Shvatila je da mora izaći na njivu, pod cijenu da dijete ostavi samo kod kuće. S praga je hladan i jak vjetar razbi da ga iznese napolje. Nemajući kome da ga ostavi, smjesti ga u kuhinju i na bešik nasloni brezovu metlu, koja će joj sina, po vjerovanju starih žena, čuvati od šejtana. Za dvije godine njegovog života Raba svog Rifata nikad nije ostavljala samog, ali toga dana nije imala kud.

Meljajćad će te čuvati, oči moje.

Prije nego što je izašla iz kuće, pomilova rumeno sinovljevo lice i uzdahnu tako jako da ga umalo probudi. U tom trenutku pred očima joj se stvori ugljenisano tijelo Bajrovog šestogodišnjeg sina Husa, koji je prije nekoliko godina u stanu izgorio. Njegove modre oči pokušavale su da joj ukažu na nesreću koja će je zadesiti, da je poštede i zaštite je bola.

„Niked vjeru u Allaha dragog nijesem izgubila, pa neću ni dænæs.”

Dok joj je lice oslikavalo predanost poslu koji je obavljala i dok vješte ruke otkopavahu preostale kućice krompira, njene svijetle i blistave oči pokazivahu zlovolju i srdžbu. I dalje je bila ljuta na svog junaka, kojem obraz bijaše preči no sin u kolijevci. Dok je Rusto trnokopom kopao tvrdokornu zemlju, njih troje su čaretili na njivi. Za to vrijeme Raba je nekoliko puta ulazila u kuću provjeravajući, osluškujući, drhteći i brinući se da se Rifat ne probudi i da mu se, daleko bilo, šta ne desi.

Već je bilo vrijeme ručka. Uz svekrvinu dozvolu, Raba se hitro uputi put kuće da postavi čeljadima kupušnjak koji je zorom umijesila i ispečenog ostavila u šerpi nakraj šporeta da se smekša. Pri ulasku u kuću uznemiri je mrtva tišina. Kao mezar nepomičan, bešik stajaše u uglu sobe. Brezova metla koju Raba ostavi naslonjenu na bešik ležaše na podu. „Subhanallah, kako je mogla da pane ked sem ju čvrsto potkočila.” Od ulaznih vrata do bešika učini joj se cijela vječnost. Zadihana, trgnu s bešika ponjavicu, koja sa strane bijaše pomjerena – i imade šta da vidi.

Dok su se suzice i znoj slivali niz garavu kosicu, djetetova glavica je visila iz bešika. Pokušavajući da oslobodi ručice, povoj poput šarke bijaše obujmio jedrinu djetetovog grla i odveo ga u vječnost.

Trenutak bola i očaja Rabu sprži. Mozak utrnu, riječ se zgrči, srce se stegnu, disanje se zaustavi, a zemlja otvori svoja njedra da primi mejta. Snažan vrisak majčinu nutrinu napuni očajem i gorčinom. Grleći svoje mrtvo čedo, tonula je u provaliju bezizlaza.

Kako sem mogla?! Kakoooo da ga ostavim, ljelje mene! Nejću ti, Rusto, halaljit ni ovoga ni onoga dunjaluka! Osjećanje tuge bilo je toliko jako da je zemlja ječala od bola. Nesrećna majka nikad nemoćnija i slabija nije bila.

Rustemu je preseljenje sina naslutilo graktanje jata nemirnih vrana koje se nadvi nad krovom njegove kuće. Osjetio je mučninu u želucu, istu onu sinoć dok je svog sina prvi put držao u rukama. Baci trnokop iz ruku. Činilo se da je u tri koraka stigao do svoje kuće. Na oboru, ispred kuće, njegovi nemoćni roditelji već bijahu saznali za ugasu koja ih je snašla.

Ne daj Bože, Hasko, rode!

Ljelje mene, sine!

Skrhan, Rustem shvati da je njegov temelj razoren, ognjište ugašeno, da mu je loza sasječena u korijenu, da će njegovo ime zanavijek biti izbrisano. A već juče imao je sve, sina nasljednika, kuću, porodicu, dom. Imao je rašta da živi, da tegli. Svake noći nakon napornog rada Rifatove oči su mu ulivale vjeru, osmijeh, volju, ispružene ručice davale snagu da istraje na Allahovom putu. Ali obraz i adet nesrećnom ocu uskratiše ljepotu i snagu zagrljaja, dodira i poljupca sina jedinca, kojih željan ostade. Poput munje ženine riječi zabrujaše njegovom lubinom:

Ljeljeeeee, Hasko, sineeee!

Kasno je Rustem shvatio da ga je odlazak na mobu koštao života sina jedinca. Duševni bolovi i lomovi izjedali su ga. „Da sem znao šta će me snaj, pogazio bi’ ponos, datu riječ, poslušao ženu, prešæn preko običajæ, zaštitio bi’ svog sina. Nosio bi’ ga na ramena, u naruče. Milovao bi’ ga, grlijo, ljubijo. Pjevo bi’ mu pjesme o junacima, pričao priče, učio bi’ ga, hrabrio, snažio.”

Nakon što im jedinac preseli na ahiret, u srca očajnih roditelja nastani se praznina. Tuga, bol, bespomoćnost, krivica i razočaranje postali su njihova svakodnevica. Snovi i očekivanja prekinuli su se u jednoj dekiki. Do juče, dvije pune godine, sin im bijaše dio svakodnevnog života. Već danas tražili su način da očuvaju uspomene na izgubljeno dijete, počev od jedne jedine fotografije, koju je Raba čuvala u njedrima, do stvarčica, koje zaključaše u seharu tišine i bola. U mračnom vrtlogu emocija, budili su se s mislima o izgubljenom djetetu. S istim mislima odlaziše i na spavanje; nikada im nijesu dale mira. Svaki ugao njihove kuće mirisao je mošusom njihovog djeteta. U tišini tuge prisjećali su se svakog trenutka provedenog s djetetom, svake sreće i svake tuge koje su dijelili. Sjećali su se trenutaka kada su mu čuli prvi plač, smijeh, kada su doživjeli korak svog djeteta. Osjećali su dodir njegovih ručica, koje su roditeljima hrlile u zagrljaj. Te uspomene bijahu izvor dubokog bola, jer su znali da se više nikada neće ponoviti. Kroz mračne noći, koje su plavile dušu roditelja, Rustem je teško nosio teret krivice i neizmjernog gubitka. Njegovom dušom i srcem protezala se nesaglediva bol, ostavljajući trajne ožiljke. To je bol koja nije poznavala zaborav, nije jenjavala s vremenom, već je postajala sastavni dio Rabinog i Rustemovog bića. Bol je bila duboka i neizlječiva, jer je odlazak djeteta najteža bol koju roditelj može doživjeti.

Vremenom su Rustem i Raba stvorili učahureni svijet, iz kojeg, činilo se, nikada neće izaći. Rustema je iman poput tvrđave učvrstio i udaljio od najtežih misli. Prebacujući krivicu na muža, Raba se sve više udaljavala od njega, korila ga je i kinjila. Ustajala je s tjeskobom u grudima i željom da ponovo čuje najljepši osmijeh na svijetu. Svakim danom gubitak je postajao teži, vrijeme koje je trebala provesti sa svojim djetetom, gledajući ga kako raste i razvija se, Rabu je ubijalo. Do kraja života nije željela da nauči kako da živi s ranom, znala je da zacijeliti nikada neće. Njeno sunce je umrlo jednom, dok je njeno srce umiralo svakoga dana.

Godinu dana nakon sinovljevog preseljenja na ahiret Rabu su, utučenu tugom i bolom, našli kako dovi kraj mezara, lica orošenog suzama, koje su zalivale zelenu travu na malenom mezaru. Njene umorne oči, koje su nekad isijavale toplinom i srećom, izgubile su sjaj. Dok je u hladnim i nemoćnim rukama držala izgužvani pamučni povoj koji je bio sevep sinovljevoj smrti, pramenovi sijede kose izbijali su ispod šamije i spuštali se niz njenu od nesanice i duboke tuge izboranu i izblijeđelu kožu. U želji da ubrzo vidi i zagrli sina u džennetu, njene polumrtve usne su se u tišini povremeno pomjerale, pa je prije edželja posljednji put mezarjem zaječala otužna pjesma: Imam jagnje maljeno. / Runo mu je sviljeno. / Po væs dæn se igram š njim. / Ka' s drugom iskrenim. / Idem trave nakosim. / Pa Bekanu donosim. / Kæt se Bekan najeo, / On poskoči veselo. / Cin-cin-cin, / Ja u igru, aj za njim! / Umiljato jagnje, ti, / Ko te neće voljeti, / Glava će ga boljeti.