Kismet

Piše: Senada Đešević

U priču ti ostalo. (narodna izreka)

   Odavno silnijih svatova iz Bihora u plavski kraj ne dođe. Zadovoljstvo da od čuvena roda djevojku uzimahu pokazivahu na konjima pod kojima se zemlja tresaše. Razvijeni bajrak, pjesma i igra ukazivahu na radost. Nikakvo bešare nije upućivalo da će Sulja nešto omesti da po meraku uda svoju najstariju kćerku Šefku. Danima su pred svadbu starije hanume učile njegovu najmlađu Umihanu da svadbeni cvijet na desnu stranu kači oženjenim muškarcima i udatim ženama, a na lijevu, momcima i djevojkama, u čemu će joj dodavanjem cvjetova s bakarne tablje pomoći Muna, sestra od daja.

   Nakon ispušene cigarete, ispijenog šerbeta i kahve, ispaljivanjem kuršuma iz ljevora stari svat dade do znanja da je Šefka od danas, zanavijek, njihovo čeljade. Majko, Umihana. Đe je Umi... – pucnji prekidoše Šefku usred riječi
.
   Ne čekajući majčin odgovor, ljuta na sestru, odlučno uze uzdu u ruke i, ne okrećući glavu na dozivanje rodbine, pope se na konja i suznih očiju i sa zebnjom u srcu krenu ka Bihoru sa svatovima.

   Dok je iz ibrika za svatovima prosipala vodu, Suljovica u utrobi osjeti nesnosnu mučninu.

   – Na hær i na dobro. Oljedi’ se. Samo da se s lakotom ovo dænas završi.

   Za to vrijeme, novac od kićenja svatova Umihana podijeli sa sestrom Munom. Ostavljajući svoj dio novca, umotan u svilenu mahramu, u mazgali, sva usplahirena, istrča iz kužine da se pozdravi sa sestrom, koju braća već bijahu izvela iz kuće i predala djeverima. Trčeći niz usku putaču, zli usud je ne mimoiđe. Ispaljeno, zalutalo zrno pogodi djevojčicu pravo u tjeme. Ne ispuštajući svadbeni cvijet iz ruke, kao pokošena pade na travu. Rumena krv šiknu na tek pronikli božur i selim, ostavljajući za sobom nevine dječije snove.

   Dok su svatovi zadivljeni mladinom ljepotom uveliko hrlili ka bihorskom selu, Suljovica se za sofrom obrati sretiocima:

   Fala vi svijema. Nikæt zla nemalji. Zdravlje i napredæk imalji što dođoste da ni uveljičate vesejlje.
   Krijući suze u očima, prinese tepsiju s hačajlijom i nastavi:

   Moja Šefka, nafaku i seljamet imala, nikæt mi riječ nije povrnula.

   De! Uzmi zalagaj 'ljeba. Zamrije. Evo neki dæn ništa nijesi turila u usta – prekidoše je musafiri nudeći je da jede s njima.
   Samo vi jeđite. Loj vi se obreo, dabogda. Srce mi je puno kæd ju s meljajćadima ispratismo. Halaljite, odo’ da napojim stoku na močilo. Væs dæn nemade ko da ji pušti. I hajvan ima dušu – namještajući šamiju na glavi, zatvori vrata i izađe iz sobe.

   Nemir koji osjećaše u duši ne dade joj mira. Rikanje žedne stoke još veću zebnju stvori u njoj. Podižući pantolače da ih ne okalja u baruštini ispred hizbe, primijeti crvenilo pomiješano sa džifom od gnoja, koje se slivaše na ćošku kuće. Prestravljena, pohita tragom krvi, brišući znoj sa čela. Noge joj se odsjekoše u koljenima. Zadihana, ispred kužine ugleda tijelo koje širom otvorenih očiju i s osmijehom na licu ležaše u lokvi krvi.

   Sineeee! Sine mooooj! – ostajući bez glasa u grlu, nesrećna žena zbaci s glave rešmljenu šamiju i snažno poče da čupa svoju brenovanu kosu.
   Gušeći se u bolu, ne gledajući ima li koga u blizini, silno zgrabi svoje dijete i odnose ga u hizbu. Kupajući ga svojim suzama, spusti ga nježno u jasla i pokri sijenom. Mada joj je srce iz grudi iščupano, njen fis joj ne dozvoli da zli kismet prekine započeto veselje taze prijateljima. Pustiće da joj, po adetu, u novom domu sjutra kćerka predvori, pa će šturni haber i breme koje će nositi dva dana rastelaliti čeljadima.

   Čekajući ženu da mu opere noge, Suljo zahvaljivaše Allahu što mu je pomogao da Šefku razilakom da, i svima koji bez ikakve hilje dođoše da je isprate i ispoštuju domaćina kakav je on bio. Uspravna, s leđenom i brzinom punim vode u rukama, Suljovica uđe u sobu. Nikakvim išaretom ne dade do znanja starješini kuće kakvu žalost krije u grudima. Dok mu je izuvala vunene čarape, Suljo je priupita:

   Ženo, đe je Umihana? Dva dæna ju ne vi...

   Ljegla je da spava. Maksum je to. Umorila se kitući svatove – prekide ga i nastavi nježno da mu trlja noge, kako je to uvijek činila.

   Suljo klimnu glavom, pa, nakon što mu žena ručenikom obrisa noge, opruži se na pustećiju koliko bijaše dug i širok. Što od umora, što od višednevne gužve, ubrzo zahrka. Znajući da će mu to biti posljednji san koji će odspavati punog srca, Suljovica ga pokri ponjavom, ne dirajući ga do zore.

   Neka ji, neka spavaju. Umorni su, ljelje mene. Kako basta našoj kući, stariju šćer ispratismo. I mlađu će majka śutra ispratit. Ovo će joj biti prosidbaaa. Kænaaaa. Udajaaaa. Koljijevka đeciiii. Sve će joj majka odjednom – redila je Suljovica tihim glasom.

   Namještajući postelju svojoj kćerki, iz sloga izvuče tkano janje, koje prebaci preko šiljteta i prekri rekamljenim čaršafom od kamerika, koje je izatkala za Umihaninu udaju. Nakon što preklanja sabah, otključa vrata i uputi se ka hizbi. Već pri samom pragu osjeti težak vonj ustajale krvi. Uzevši u naručje svoje čedo, privi ga uz grudi i milujući ga unese u kuću. Pritom joj padoše na um posljednje kćerkine riječi prije svadbe, koje joj još više razdrobiše lubinu:

   Majko, hoće lj’ se pominjat ovæ dæn i hoće lj’ u priču ostat?

   Prije no što položi tijelo nasred janjeta, očešlja joj gustu, crnu kosu, natopljenu krvlju, i obuče haljinicu od cica, koju joj je ručno sašila za Šefkine prvičare. Preko stomaka joj položi makaze, radi sprečavanja naduvanja stomaka. Izvezenim jorganom, koji je u spremu donijela, pokri mejta, preko kojeg stavi tespih. Vadeći iz sehare šamiju kojom planiraše da prekrije Umihanino lice, sačeka prve zrake sunca da ga posljednji put svojom toplinom pomiluju. Znajući da je Šefkino dvorenje u Ademovih predstavljalo završetak svadbe, uzdišući, sjede više Umihanine glave i poče da tuži:

   Sineeee, kako te pogodi proljećna strijelaaaa? Kako ukahnu majku, rano mojaaa?

   Do tog jutra, Suljo nikada nije prespavao sabah-namaz. Probudi ga ženino tiho naricanje. Bacivši sa sebe ponjavu, skoči s pustećije. Izbezumljen, gurnu vrata od sobe i imade šta da vidi. Nasred sobe mejt, više glave tuži Suljovica. Misleći da je vesvesa, podiže šamiju s mejta i razgoropađenih očiju ugleda blijedo lice, na kojem nevini osmijeh njegove miljenice pokazivaše znake zadovoljstva. Tražeći očima odgovor, nesvjesno poče da uči Fatihu.

   Crni haber se brzo ču. Rodbina, Šefka s domovinom, komšije, prijatelji, okupiše se na Suljovo ognjište. Sehireći se, gologlave žene usput stavljahu šamiju na glavu i zdraveći Suljovici glavu preneraženo počeše da sijedaju oko mejta.

   Otužite mi juuuuu! Ne mogu više, ljelje meneee! Ovo joj je zædnje! Ljiše mi ostatka i tice u goru, danas mi se kuća ugasila!

   Jedna za drugom, tužilice su se ređale da otuže maksuma, dajući prednost hadžijinicinim dovama, koje će joj olakšati put ka ahiretu. Pocrnjela u licu od nespavanja i ugase kakva ih je snašla, Suljovica se zahvaljivaše svima koji dođoše da isprate njihovu ljubimicu.

   Dok su mejta spuštali s tabuta na tahte, iz groba se pojavi nur, koji će vjekovima obasjavati očajno majčino lice, noseći Umihaninu priču, koju, i poslije toliko godina, valjaju talasi Plavskog jezera.

   Priča Kismet je inspirisana bošnjačko socokulturnim kodom plavsko-gusinjskog kraja.
   U organizaciji „ICC BEHAR“ (Florida 2022), na konkursu Bošnjaci svjedočimo da jesmo, priča je nagrađena Beharovim zemanom za njegovanje govorne tradicije Bošnjaka na cijeloj teritoriji govornog bosanskog jezika i za doprinos u afirmaciji bošnjačkog naroda.