Piše: Senada Đešević "Majko, zar mene manje voliš?"
Nebo nad Srebrenicom bilo je stisnuto, nepomično, modro. Kao da je zanijemilo pred čovječanstvom koje je gledalo, a nije vidjelo. Sunce je pržilo kamen, krovove, lica ljudi koji su postajali sjenke. Danima su granate padale sve bliže srcu grada, a jedina nada bio je šapat – da će ih neko, bilo ko, spasiti. Da će plavi šljemovi značiti život, a ne samo ukras na uniformi.
Ali nada se kao pepeo mrvila u pohlepnoj ruci čovječanstva. Srebrenica, formalno „zaštićena zona“, bila je zamka. Zatvor bez rešetki, gdje vrata otvara samo smrt. Ljudi su spavali u podrumima, učionicama, fabrikama, na hodnicima, ili nigdje, samo budni u strahu. Djeca su plakala bez glasa. Žene molile bez daha. Starci – gledali u prazno. U toj masi straha i očaja, parkirali su se autobusi u koje su nasilno gurali ljude, uz lažna obećanja o slobodi i spasu. Satrvena majka ušla je s dva nejaka sina. Muža, četvoricu braće, tri bratanića, dva djevera i svekra već su joj odveli. Drugim autobusom, u nepoznatom pravcu.
Mlađi, Ahmed, puniji dvanaestogodišnjak, pogledom se stalno lijepio za majčino lice. Stariji, Mehmed, četrnaestogodišnjak, već pognut pod teretom nesnošljivim za dječija leđa. Mršav, ozbiljan, tih. Jednom rukom stezao je majčinu, kao da je to , drugom je pridržavao mlađeg brata.
U autobusu prepunom jecaja, tišine i šarenih ženskih dimija i marama samo jedna misao lebdjela je među njima: preživjeti. Muniba se nadala da će neko od njenih izaći živ, makar iz jednog autobusa.
I dok su žene dovile, vrata autobusa se naglo otvoriše. Ušao je vojnik. Uniforma mu isprskana krvlju, oči bez pogleda, lice na kojem više nije bilo ni sjene čovjeka.
Prišao je Munibi. Glas mu je bio hladniji od čelika:
– Biraj. Jednog vodiš sa sobom. Drugog ostavljaš meni.
Vrijeme je stalo. Srce se steglo. Um zanijemio. Pogledala je svoja dva sina. Gledali su je onako kako dijete gleda majku kad svijet gori – bez riječi, ali sa svime što postoji u pogledu.
Ruke su joj, nesvjesno, stegle mlađeg. Još je bio dijete. Pomislila je: stariji je jači, snalažljiviji. Možda pobjegne. Možda preživi.
Vojnik je protumačio njen stisak: mlađi ostaje, starijeg odvode. Klimnuo je glavom drugom zlikovcu. Zgrabili su Mehmeda i izvukli ga iz autobusa. Nije se opirao. Samo je, na samom pragu, zastao, okrenuo se i prošaputao:
– Majko, zar mene manje voliš od mog braca?
Rečenica kao metak. Kao smrt.
Vrata su se zalupila. Iza autobusa je odjeknuo kratak, jezivo tih rafal, kao šapat smrti. Majka je ostala bez riječi. Oči su joj bile suhe, suze su presušile u samoj pomisli na drugo dijete. Grleći svog sina, pokušala je da ga zakloni, da ga skloni ispod svojih dimija, kao da ga može ušuškati u krilo i sakriti od zlikovaca. Nije uspjela: bio je prevelik za dimije, ali premalen da nosi toliku strahotu. Nije prošlo ni pet minuta – opet je bio tu. Isti pogled bez duše.
Prstom je pokazao na mlađeg:
– I ovog vodi.
Pokušala je da vrisne, da ga zadrži, da kaže: „Uzmi mene!“ Ali glas joj se zaledio. Vojnici su uletjeli, psovali, tukli. Uzeli su joj i njega, iz autobusa, u maglu, u šumu, u mrak, u hangar, u jamu. U smrt. Samo jedno se zna: nikada se nije vratio. Ubili su ga. Bez riječi. Bez traga. Zakopali su ga bagerom, u više grobnica, kao hiljade drugih.
Tog julskog dana, dok je svijet nijemo posmatrao, desio se genocid. Vojska Republike srpske, pod komandom haškog osuđenika Ratka Mladića, ubila je više od osam hiljada muškaraca i dječaka. Sistematski. Nemilosrdno. Brutalno. Tijela zatrpavana, prekopavana, premještana, brisana. Kao da nikada nijesu ni postojala.
Žene i djeca gonjeni su kroz šume, kroz minska polja, kroz zasjede. Mnoge djevojke i žene silovane su pred očima svojih najmilijih. Mnoge nikada nijesu pronašle ni jednu kost onih koje su rodile. A rodile su ih s ljubavlju. S nadom. Cijele. Za život.
Muniba, majka iz autobusa, preživjela je. Ali kako preživjeti pitanje koje svaki dan gori kao žeravica u duši? Kako preživjeti sopstvenu odluku – iznuđenu, nasilnu, nepravednu? Kako preživjeti pogled koji će pamtiti do smrti?
Dvadeset godina kasnije, pronašli su Mehmedove kosti. U Centru za identifikaciju u Tuzli, na bijelom čaršafu, ležale su izlomljene kosti. Pored njih zelena jakna. Znala je: to su njegove. I ovaj put suza joj se zaledila u oku. Da ga ne orosi. Da ga ne povrijedi. Nježno je šakom uzela jaknu. Iz džepa je virio požutjeli papir, ceduljica s ajetima iz Kur’ana. Spremao se da postane hafiz. Učio ih je dok je čuvao krave. Nije stigao da ih nauči. Muniba ih i danas čuva. To joj je sve što je od Mehmeda ostalo: papir, sjećanje i bol.
Dio kostiju mlađeg sina već je našao smiraj. Ostala je još glava da ga, konačno, čitavog položi u mezar. A i glavu mu je s ljubavlju nosila, s nadom rodila.
Najljepšu, govorili su, u cijelom selu. Sanja ga i danas. Čeka. Od dvanaestoro koje je već ukopala, čeka da se i on vrati, čitav, svom Gospodaru. Pola njene duše zakopano je s njima, a ono što je ostalo – živi da svjedoči i pamti. Za cijeli svijet.
Pokosio ga je rafal. Kao i hiljade njegovih vršnjaka. Kao i jedan grad. Jedan narod. A s njima – umrla je i vjera u čovječnost.
U praznoj kući. U tišini. U ezanu. U dječjoj igri koju više nikad nije čula. U svakom danu koji više ne slavi. U svakom snu koji više nije san – odzvanja Srebrenica. Rana bez zavoja. Bez zaborava. Rana koja boli i kad ne krvari.
I nosi sa sobom pitanje. Ono najtiše, najteže, a najglasnije:
„Majko, zar mene manje voliš od mog braca?“
Možda je to jedina pravda koju će dočekati: da mu više niko nikada ne kaže da je bio manje voljen.