Kolumna: ZEMLJA (GRUNT) JE EMANET KOJA SE NE SMIJE NI PO KOJU CIJENU IZNEVJERITI !!!

Pise: prof. Dzemo Hot

   U bilo kom vremenu, toprak, prag svoje kuce, okucnice, imovine, posebno zemlje koju su vjekovima svojim znojem, rukama zaradili, obradjivali i ostavili nam nasi djedovi, ocevi (roditelji) posebno u nasem zavicaju Gusinja i Plava, ima svoju rubinsku vrijednost. To je emanet koji se ni po koju cijenu ni zbog cega ne smije iznevjeriti. Mnoga konfuzna vremena i iskusenja kroz visestoljetna turbulentne izazove kroz koja su prolazili nasi predci, su na castan i dostojanstven nacin prebrodjena. Zemlja kao nasljedje su branjeni kao izvoriste zivota cije su vrijednosti do sada u nasem kraju odbranjene. Imovina je stecena na posten i halal nacin bez obzira na razne apetite tzv “hijena” i grabljivica koje su se nadali da je se docepaju. Iz tih i mnogih razloga, farz (obaveza) nam je da babovinu “ ljubomorno” cuvamo i sacuvamo bez obzira na brojne potrebe i svakodnevne izazove vremena u kojem zivimo.

   Pa i ako se i nesto od imovine i proda, treba novac od prodaje uloziti na halal nacin.

   Moj babo mu je stalno govorio, vjerujem i vasi roditelji, da se zemlja ne prodaje. Ni u najgorim vremenima , pa can kad ne rodi, kad od nje nekad nema koristi, kad ti se trud i znoj ne vide. Jer je Zemlja (Grunt) na halal nacin stecena. Zemlja nije samo novac što sa nje uzmes ili puki blijedi katastarski papir ocjen mastiljavim stambjljem. Babo mi je stalno govorio, Zemlja je tvoje lice i identitet da znas svoje porijeklo, odakle si i ko si. Govorio mi je otidji na mezarje kraj “Ilinke” i sve ce ti biti receno. Niko od stanovnika mezaristana nista nije tamo od imovine ponio. I zaista je tako, ziva istina. Sa stanovnicima mezarja kraj Ilinke, svi oni bili imucni ili ne, tamo su otisli praznih ruku sa dunjaluckim djelima koja ce im vrijediti na ahifetu. Zemlja (Grunt) koju su svojim rukama i znojem stekli ostali su kao nijemi svjedoci dunjalucke stvarnosti kao emanet nasih oceva I predaka koji su nas obavezali da budemo Iskreni i pravni titulari, namjesnici kojim nasa zdmlja moze biti “dzenet “ ili “kazna” za nas pravilan(posten) odnos ili ne daj Boze “ohol” odnos prema njoj. Djed bi cesto govorio, saka prosijane Zemlje koju naslijedimo, moze nam biti “Sirat cuprija” na ovom i za buduci svijet. Treba je timariti kao najboljeg vranca, cak u teskim vremenima kada nas muka pritisne .Jer je Zemlja koju smo kao Bozji dar dobili od nasih roditelja, je hedija, da olakšaš dušu gdje te niko sem Boga ne čuje i da ona (Grunt) sve upije kao stameni svjedok naseg postojanja. Boraveci i zivuci na babovinu, imas osjecaj da ti je ona neumitna majka kojoj mozes da se povjeris I da ispricas sve sto imas i vratiš se kući bolji nego što si otišao. Takva je nasa Zemlja Gusinjska i ona nas navodi da prkosno i ponosito mozemo da pokazemo svojem djetetu i unicima i da ih naucimo odakle su i ko su.

   Kad sam odlucio da sprovedem emanet mojih roditelja da obnovim temelje srusene kule u Dosudju zaklao sam kurban i zagledao se u modro Gusinjsko nebo, gdje su nocu najsvjetlije svjetiljke zlatnozutog obojenog mjeseca i sjajnih zvjezdanih lampiona kojih sam samo vidi na nebu Meke i Mdine u vrijeme Hadza. Takve su dunjalucki darovi od Boga darovani nasem Zavicaju.

   U Gusinje sa vjekovima od vajkada dolazilo, radjale se brojne generacije na gusinjskoj zemlji. Gusinjani danas nastanjuju brojne svjetske metropole. Neki odlaze tbuhom za kruhom u pecalbu, neki se vracaju da obnove zapustena imanja i pragove babovine. Ono sto ohrabruje je da su ti povratci na neki nacin ohrabrujuci, jer se grade velelepne kuce, pravi dvorci na “gruntu “ starevine na kojim bar preko ljeta ima “zivosti” i podsjeca na neka dobra stara vremena. Mada, neki od povratnika na babovini izrazavaju zabrinutost zbog “administrativnih poteskoca” vlasti gdje se ne cini skoro nista za ohrabrivanja povratka na svoja ognjista sto ih podsjeca na neka destimulativna vremena iz proslosti gdje su Gusinjani bili nevoljno odlaziti sa svojih ognjista.

   Oni koji ulazu i grade, vracajuci se iz onih ili ovih razloga, znaju da ih niko ne moze zaustaviti da se vrate na svojoj babovini bez obzira na administrativne i druge barijere sa kojim se srecu. Kapije i avlije Gusinske zemlje cini mi se sirom otskrinute. Vlast i zakoni se mijenjaju, dok Gusinjska zemlja (babovina i djedovina) nas pozivaju da ne ni pod koju cijenu ne zaboravimo EMANET nasih roditelja, onih koji su jos zivi, posebno onih sa mezaristana kraj “Ilinke”.