POETIKA POVRATKA I IDENTITETA U ,,PJESMI O LIMU" HUSEINA BAŠIĆA

   Husein Bašić, rođen 1938. godine u Brezojevici kod Plava, jedan je od najvećih bošnjačkih književnika i čuvara kulturne baštine plavsko-gusinjske doline. Njegova književnost duboko je ukorijenjena u nasljeđu ovog kraja a kroz svoja djela uspio je da prenese emotivnu povezanost sa zavičajem, identitetom i tradicijom. Bašićeva djela odišu duhovnim nasljeđem njegovog naroda, ona prenose priče i osjećaje koji su duboko usađeni u kolektivnoj svijesti ljudi ovog podneblja. Njegova poezija, često inspirisana prirodnim ljepotama i istorijskim previranjima, odiše specifičnim osjećajem nostalgije i čežnje za domovinom. Kao jedan od najvažnijih glasova bošnjačke književnosti, Bašić je ostavio neizbrisiv trag. Pisao je o univerzalnim temama, migraciji, pripadnosti i povratku, svojim je stvaralaštvom oživljavao duh prošlih vremena i čuvao kolektivno sjećanje svog naroda. Njegova poezija i proza obuhvataju univerzalne poruke o gubitku, ponovnom nalaženju i vječnoj vezi s korijenima.

   U ,,Pjesmi o Limu" Lim se pojavljuje ne samo kao rijeka već i kao simbol vječne povezanosti sa zavičajem i identitetom, što ovu pjesmu čini jednim od najvažnijih Bašićevih poetskih ostvarenja. Dotaknuvši teme koje su univerzalne i vanvremenske, Bašićeva poezija nadilazi vremenske i prostorne granice, što njegov rad čini relevantnim i u savremenom kontekstu.

   Husein Bašić je pjesnik, prozaista, esejista, autor koji je svojim stvaralaštvom doprinio očuvanju bošnjačke i crnogorske kulturne baštine, te su njegove pjesme i prozna djela prepoznati kao važan segment književnog kanona na ovim prostorima. Pjesme poput ,,Pjesma o Limu" ne samo da su lirske refleksije o zavičaju već i duboka promišljanja o identitetu, egzilu i povezanosti s prirodom i prošlošću. Bašićev stil karakterišu bogata simbolika, duboka emocionalna intonacija i pažljivo odabrane stilske figure koje oživljavaju pejzaže Plava, kao i unutrašnji svijet lirskih subjekata.

   Kroz cijelu svoju karijeru Bašić je pisao o zavičaju, ali u ovoj pjesmi dostiže dublje filozofske sfere. Ne slavi samo prirodu već ulazi u raspravu o suštinskoj ljudskoj potrebi za povratkom korijenima, osjećaju pripadnosti i potrazi za smirenjem. Rijeka Lim, koja protiče kroz plavsku dolinu, nije samo geografski pojam već ključni simbol pjesme – rijeka je metafora za tok života, za neprestano vraćanje zavičaju, i fizičkom i duhovnom. Kroz tu povezanost Bašić reflektuje ljudsku potrebu da pronađe balans između prošlosti i sadašnjosti, tuđine i doma, između sopstva i zajednice. Lim u pjesmi simbolizuje vječnu vezu između čovjeka i prirode, između pojedinca i njegove prošlosti, koja nikada ne nestaje, već je stalno prisutna u čovjekovom unutrašnjem životu. U ,,Pjesmi o Limu" Bašić koristi prirodu, a posebno rijeku Lim, kao ključni motiv za stvaranje snažnih pjesničkih slika koje prenose emocionalni naboj čežnje, mira i povratka. Već u stihovima „voda mi se tvoja odazove, nebo mi se otvori, put se pokori“ primjećujemo personifikaciju rijeke Lim. Ovdje rijeka postaje živi entitet, simbol duboke povezanosti lirskog subjekta s prirodom i zavičajem. Personifikacija Lima, kao prirodnog fenomena koji odgovara na subjektov poziv, stvara sliku harmonije čovjeka i prirode, sugerišući da priroda aktivno učestvuje u čovjekovom povratku i smirenju. U trenutku kada Lim odgovara, dolazi do jedinstva između čovjeka i zavičaja, sve prepreke nestaju, a subjekt postaje potpuno povezan sa svojim izvorima.

   Motiv povratka iz tuđine, prisutan u stihu „kad ti dođem iz tuđine, Lime, napoj me vodom tišicom“, predstavlja, osim fizičkog povratka, duhovnu potrebu za povratkom sebi, svojim korijenima i unutrašnjem miru. Voda se ovdje koristi kao simbol pročišćenja i obnove. Ovom metaforom Bašić Lim predstavlja kao čuvara zavičaja i identiteta, koji pruža emocionalnu obnovu onima koji su izgubili povezanost sa svojim korijenima. Ovaj motiv pročišćenja jasno govori o emocionalnoj ispunjenosti koja dolazi s povratkom korijenima. Subjekt se vraća iz tuđine kao neko ko je bio izgubljen, te kroz povezanost s Limom pronalazi duhovni mir i unutrašnju stabilnost.

   Slike „neba mramorom“ i „gore sedefom“ metafore su koje pojačavaju osjećaj vječnosti i trajnosti zavičaja. Nebo od mramora i planine od sedefa simbolizuju nepromjenjivost i postojanost zavičajnog pejzaža, stvarajući sliku vječne ljepote i čvrste povezanosti s prošlošću. Bašić kroz te slike uspijeva da prenese ideju da je zavičaj nešto što nadilazi fizičko vrijeme i prostor. Zavičaj je prisutan i u svijesti pojedinca, u njegovoj duši, gdje pejzaži postaju simboli onoga što je trajno i nepromjenjivo. Bašić time naglašava snagu identiteta i kulturne baštine kao vječnog izvora inspiracije i duhovnog smirenja. Stilske figure, poput metafora i personifikacija, čine Bašićevu poeziju snažnom i slikovitom. Metaforom „veži me granom besanom da ti više nikad ne odem“ pokazuje vezanost za zavičaj, sugerišući da je veza između čovjeka i njegovog zavičaja neraskidiva. Slika grane koja vezuje subjekt pojačava osjećaj duboke ukorijenjenosti i povezanosti s prirodom. Bašić putem ovih stilskih figura uspijeva da prenese duboku misao o tome da čovjek ne može istinski napustiti svoje korijene, jer su oni dio njegovog unutrašnjeg bića. Lim ima aktivnu ulogu u subjektovom povratku, on je most između prošlosti i sadašnjosti, između otuđenja i pripadanja.

   Jezik pjesme je pažljivo biran, kako bi se postigla harmonična veza između prirode i osjećanja lirskog subjekta. Bašić koristi slikovit i ritmičan jezik, bogat pjesničkim slikama, koji se prirodno uklapa u opise prirode i stvara osjećaj smirenja i spokoja. Iako nenametljiv, ovaj jezik izuzetno je snažan: uspijeva da prenese dubok emotivni doživljaj, povezujući čitaoca s prirodnim svijetom i temom povratka. Bogatstvo slikovitih elemenata u Bašićevoj poeziji daje pjesmi univerzalnu privlačnost, omogućavajući čitaocu da se emotivno poveže s motivima povratka, identiteta i unutrašnje potrage. Ton pjesme je meditativan, usmjeren ka unutrašnjem svijetu subjekta koji traži povratak svojoj biti, a prirodni motivi kao što su voda, nebo i planine dodatno pojačavaju tu unutrašnju potragu.

   ,,Pjesma o Limu" nije samo oda rijeci Lim, ona je i duboko razmišljanje o povratku, identitetu i vječnoj vezi između čovjeka i zavičaja. Ovom pjesmom Bašić naglašava nepromjenjivost zavičaja kao duhovnog utočišta koje čovjeka uvijek poziva nazad, nudeći mu mir i obnovu. Bašićeva pjesma nudi bezvremensku poruku, posebno relevantnu u savremenom svijetu punom migracija i otuđenja, gdje potraga za identitetom i povratak korijenima postaju univerzalne teme. U svijetu koji se često suočava s pitanjima migracije i otuđenja, ova pjesma nosi poseban značaj jer simbolizuje čovjekovu vječnu potragu za smirenjem i pripadanjem, a Lim postaje vječni simbol te povezanosti sa zavičajem, identitetom i korijenima.

   Senada Đešević