Čekića džamija: Ni u rod roda, ni u dom doma

   Piše: Samin Radončić
   Čekića džamija je izgradjena 1687.godine dobrovoljnim prilozima Gusinjskog naroda.Prema datumu izgradnje najstarija je sačuvana džamija u Gusinju. Nazvana je po bratstvu Čekić, u čijoj se mahali nalazi i koje je dalo najveći doprinos njenoj izgradnji. Temeljno je renovirana u dva navrata,1800. i 1971.godine. Devedesetih godina prošlog vijeka rekonstruisano je drveno munare,a 2010.godine crijep je zamijenjen limom.
   Početak ovog teksta pišem sa sjetom u duši (jer džamija Čekića nije bila samo vjerski objekat već je bila centar naše mahale, igralište, sastajalište, početna tačka s koje se odlazilo ali i dolazilo) gledajući kako pred očima svih nas džamija u tišini propada. Jer džamija sa koje se ezan ne čuje i nije džamija,u najboljem slučaju to može biti samo jedan kulturno-istorijski objekat koji će služiti prevashodno turistima da je slikaju i dive se njenoj starosti,gordosti kao i drvenim munarima što se onako lijepo izvijaju prema nebu.
   Pošto ẓ̌ivim preko puta nje svjedok sam sa koliko je truda, želje a posebno vjere u tadašnjim Gusinjanima (posebno onima koji su pripadali tom džematu) ona održavana.S koliko su je žara i vjere ljudi branili i štitili,spremni i život svoj da daju ali džamija je morala biti otvorena i sa nje se ezan čuti. Sjećam se rah. Adema-Dema Mulića i rah. Džeka Bekteševića dva zadnja imama koji nikada nijesu dozvoljavali da se iako malo van centra grada džamija minimizira i stavi u drugi plan. Sjećam se i rahmetli Haka Mulića koji je bio spreman i posvadjati se sa našim roditeljima što nam dozvoljavaju da igramo posebno fudbala ispred džamije (jer smo puno puta u nju i šutirali),a da vam ne pričam sa kojim smo strahom bježali u susjedne ulice kada bi ugledali rah. Haka kako ide od kafane rah. Šuća Bekteševića.
   A šta tek reći o odbornicima iz II reona kome je džamija pripadala. Kakvi su to divovi bili: rah. Saka Feratović, rah. Murat Čekić (bajraktar), rah. Suljo Bekteševic...
   Nije tada bilo teško imamima da se pet puta penju na munare i ezanom pozovu ljude na molitvu, nije im bilo teško ni što često nije imalo struje,a nije im bilo ni teško ni hladno čak ni zimi da je otvaraju i u njoj klanjaju.
   Dobro se sjećam i ratnih '90-tih godina prošlog vijeka kada je herojstvo bilo biti musliman a ne još i ići u džamiju. Pisac ovih redova iako tada golobradi mladić je bio redovan u džamiji, zajedno sa imamima ne dozvoljavajući da se džamija zatvori ni jedan jedini dan. Odlično se dragi moji sjećam i Bajrama tih godina kada mnogi današnji veliki vjernici ne da nijesu smjeli doći u džamiju već su i druge odvraćali govoreći da je opasno i da ne treba zvati vuka na tor. I sve to prodje a naša Čekića džamija doživi da već duže od decenije bude zatvorena. Zapravo doživi da je otvaraju za Ramazan, Bajrame i nekad u toku sezone jer valjda treba stvoriti sliku da je sve u redu.
   E pa nije u redu. Kao što sam i tada pisao da je to greška, pišem i sada i glasno kažem i tražim da se iznadje mogućnost da najstarija džamija u Gusinju radi dvanaest mjeseci u godini. A da je zahtjev opravdan govori i činjenica da je džemat Čekića džamije sigurno najbrojniji džemat u Gusinju.
   Ovaj kratak status o Čekića džamiji (jer bi se o njoj mogle knjige napisati) jeste zapravo poziv i apel mdžlisu IZ-e Gusinje kao i svima nama da ne dozvolimo tiho propadanje najstarije džamije u Gusinju i da uložimo i dodatni napor da džamija bude otvorena za stalno. Jer ova teška vremena zla i smutnje na svakoj strani možemo prebroditi samo pravim i istinskim razumijevanjem vjere. Ako ništa drugo ostavimo je u amanet našim nasljednicima, kao što su je nama u amanet ostavili naši prethodnici!!!
   Slikano 30.11.2024.gidine