Istorija (Gusinje): Ali – paša gusinjski i njegovi izvori

   Čežnja i po koja suza, topla, za hladnim Ali – pašinim izvorima* «ubi ga Zeka šogavi, za pare i na prevaru»* «Čestiti Sultane, ja tvoj muhur poštujem, ali narod nije dao»* «Dobra ti voda, Ali – pašo»

   Kada se u Njujorku, Kaliforniji, Australiji, Sarajevu ili Istambulu zapjeva «Ali – pašin izvor, to je pravi raj» podižu se ruke visoko, zatvore se oči i zamišljaju se slike Prokletija koje iz kamena cijede tu vodu koja izbija na sve strane. Hladna voda koja kljuca odsvukud, kao što su Gusinjani i Plavljani razasuti svijetom posvukud. Kada pjesma stane, ruke se spuste i otvore oči, ostaje sjeta, čežnja i po koja suza, topla, za hladnim Ali – pašinim izvorima. Doci ce opet, tvrde i te suze, hiljade tih ljudi, na Alidun, na Ilindan, na 2. avgust, na skup za koji mnogi od njih žive cijelu godinu. Doci ce i otici, i opet tako, kao što je i sam Ali – paša dolazio i odlazio i kao gubitnik i kao pobjednik, i kao ratnik i kao pomiritelj, dok se jednom ne cuje da je život skoncao negdje u svijetu, kao i Ali – paša što bješe skoncao u Peci prije stotinjak godina. «Ubi ga», veli starina Zajo Šestovic iz Gusinja, «ubi ga Zeka šogavi, za pare i na prevaru. Nije bilo vecega covjeka od njega u ovom kraju.» «Nije ga ubio hadži – Zeka, nego Metaj Balit iz Rugove», ukljucuju se u pricu Gjombaljaji iz Vusanja. «Jes' možda Metajevom rukom, ali pare je dao, i za to je dobio mnogo više upravo Zeka iz Peci», sigurni su i ostali Gusinjani. Zapravo, sam je Ali – paša na samrti u džamiji u Peci gdje je ranjen dok je klanjao, na pitanje ko ga je pucao kazao: «ako preteknem – znace se!» I nikada se to pouzdano nije saznalo, jer je ubrzo nakon toga sahranjen kraj iste te džamije u Peci, a sam nije želio ostaviti iza sebe povod za osvete i ubistva koja su obilježila njegov život i život njegovih predaka.
   Ali – paša Šabanagic velika je istorijska licnost tog kraja. Njegovog oca Hasan – bega, koji je vladao tim krajem samo godinu dana, pobijedio je u bitci i potukao njegovu vojsku Mojsije Zecevic, iguman manastira Ðurdevi stupovi. «Tvoj je babo moga baba potukao i manastir nam porušio i zapalio, zato cu ja tebe da potucem», porucio je Mojsije Hasanu, i bilo je tako. I zaista, ded Ali – pašin Ðul – beg napao je i porušio manastir Ðurdevi stupovi prije oko jednog i po vijeka.
   Kada je na Berlinskom kongresu Crnoj Gori priznata državnost pripala joj je i plavogusinjska oblast. Narod na celu sa Ali – pašom, koji je zbog toga došao sa službe u Peci, suprotstavio se tome, tako da je vojska vojvode Marka Miljanova do nogu potucena u bitci na Nokšicima. Trecinu vijeka taj kraj nije bio ni Crna Gora ni Turska, sve do 1912. godine. I sam Sultan pozvao je na odgovornost Ali – pašu, «zašto ti muhur koji sam ja stavio na papir ne poštuješ», u pismu je pitao Sultan, ali ga devet njegovih drugova nije htjelo pustiti samog pred njega, prica Zajo Šestovic, vec su i oni ušli sa njim u dvor. «Cestiti Sultane, ja tvoj muhur poštujem, ali narod nije dao», rekao mu je Ali – paša. «Tako je, zapravo, Ali – beg postao Ali – paša, jer je zarobljenu rusku zastavu sa Nokšica pokazao Sultanu», govori Šestovic.

   Osim što je stolovao u Gusinju, Ali – paša je službovao i u Peci, ali su Izvori koji su kasnije po njemu dobili ime bili njegovo najmilije mjesto. Cardak koji je kraj njih napravio bio je svratište najvidenijih ljudi tog vremena koji su u karavanima prolazili od Dubrovnika prema Carigradu. Tu su se mirila bratstva i dogovarale trgovine. Tu se konacilo, odmaralo i dobro gostilo. Jagnjetina, sir i kajmak i danas su ljepši kraj tih izvora nego drugdje. «Dobra ti voda, Ali – pašo», prica se da su govorili ljudi bogato ugošceni u Ali – pašinim dvorima.DOSTA SMO BILI NAROD BEZ IMENA

   Ime Bosnjak je staro ime, turski oblik imena Bosnjanin, koje od davnina oznacava cojeka iz Bosne. A Bosna se prostirala od Like na sjevero-zapadu pa sve do Sare na jugo-istoku. Citav taj prostor u doba Tvrtka i Kulina bana i u vrijeme Turaka naseljavali su Bosnjaci i Albanci, a u malom procentu Srbi. Bosnjaci, Albanci i Crnogorci su potomci starih Ilira - najstariji narodi na Balkanu. Naime, od Austro-ugarske monarhije ime Bosnjak je bilo ustaljeno za muslimane Bosne, a i za pripadnike ostalih vjeroispovijesti, s obzirom da se Osmansko carstvo dijelilo po vjerskom, a ne po nacionalnom principu. Ipak, svijest o posebnosti unutar islamskog univerzuma od samih pocetaka je prisutna kod Bosnjaka. Bosnjaci su cesto sebe nazivali "pravim Turcima", dok su etnicke Turke nazivali "Turkusama". Ovaj naziv se prvenstveno odnosio na odnos prema vjeri, jer je islam tada nazivan "turskom vjerom".Ovo je samo jedan dio bosnjackog paradoksa. Naime, dok su se Bosnjaci izvan Bosne upravo ponosili svojim bosanskim porijeklom tako da su kod pisaca cesti dodaci al-Bosnaawi, Bosnjak i sl., u Bosni se uvijek naglasavala pripadnost univerzalnim vrijednostima. Tako su se Bosnjaci unutar Bosne ponosili svojom bezrezervnom odanoscu islamu koja je uzrokovala da su deseci hiljada Bosnjaka kroz stoljeca u ime odbrane islama isli braniti granice Osmanskog carstva. Apsurd je dosegao svoj vrhunac za vrijeme bune Husein bega Gradascevica i oul-bega Sabanagica kapetana gusinjske kaze kada su se Bosnjaci digli na ustanak protiv Kaur-sultana u ime odbrane islama, iako su bili ugrozeni ne kao muslimani, vec u svojoj bosnjackoj osobenosti, jer je sultanova reforma bila bazirana na turcizaciji carstva. Ipak, svijetla strana bosnjacke posebnosti pokazana je za vrijeme ustanka protiv austro-ugarske okupacije, kada nas je "majka Turska" prodala na Berlinskom kongresu 1878. Tada su se Bosnjaci svih vjera digli na ustanak protiv okupacije, a u Sarajevu je osnovana Zemaljska vlada i proglasena autonomija Bosne i Hercegovine, sto je predstavljalo odluku bosanskog inata, da se radi Bosne suprotstave svim svjetskim silama. Odlukama Berlinskog kongresa suprotstavilo se bosnjacko i albansko stanovnistvo Gusinja i Plava na celu sa Ali-pasom Sabanagicem Gusinjskim. Od 1878. do 1913. Plav i Gusinje bili su samostalni 34 godine, nisu priznavali odluke velikih sila, niti odluke turske porte. Bosanska sklonost ka univerzalnom pocela je da se pokazuje u Austro-ugarskoj monarhihji. Do danas historicari nisu razjasnili zasto se odjednom dogodio prijelaz sa bosnjackog na muslimansko ime.Treba napomenuti da u Osmanskom carstvu nije bilo potrebno isticati svoju pripadnost islamu, kada je islam bio dominantna religija. Tada je posebnost muslimana bila oznacavana zemljom iz koje dolaze, tako da su bosnjacko ime s ponosom nosili mnogi musliamni iz Bosne, novopazarskog Sandzaka Skadrskog, Peckog i Prizrenskog Sandzaka. Dolaskom Austrije, kao katolicke monarhije, najugorzenija je bila vjerska posebnost Bosnjaka, koji se po prvi puta nasao u katolickom okruzenju. S ozbirom na to da Austijska monarhija nije bila protiv isticanja bosnjackog imena, dolazi do toga da se Bosnjaci, u teznji da ocuvaju svoju vjersku posebnost, pocinju masovno izrazavati kao primarni muslimani. To je historijski obrt cije se posljedice osjecaju do danas. No, paralelno s tim, dolazi do hrvatskog i srpskog nacionaliziranja bosanskih katolika i pravoslavaca u hrvatsku i srpsku naciju. Ideja nacije bila je nepoznata do austrijske okupacije. historija bosnjackog naroda je historija negiranja, osporavanja i zatiranja njegove nacionalne i kulturne posebnosti. Kada Bosnjaci nisu mogli biti fizicki unistavani onda su, politikom denacionaliziranja i asimilacije stirani kako bi se bosnjacka nacija ucinila nemocnom, iznemoglom i izgubljenom, kako bi se lisila svake historijske energije neophodne za njeno drustveno i historijsko opstajanje. Bosnajcima je neumorno nametano da budu nesto sto oni nisu, druga nacionalnost. A jedan veliki dio bosnjackog naroda vec je pretvoren u Srbe, Hrvate, Crnogorce i Makedonce. Kada Bosnjaci nisu mogli biti natjerani da se opredijele kako drugi hoce, nije se prezalo od toga da im se ponudi da budu "neopredijeljeni". Sve su to bile i jos traju perfidne igre drzavnih vlasti. Veliki srpski geograf Jovan Cvijic boravio je u plavsko-gusinjskom kraju tokom 1906.-1908., i izmedju ostalog pise: "Muslimani Plava i Gusinja govore srpskim jezikom, a sebe nazivaju Bosnjacima, a jezik kojim zbore zovu bosnjacki". Abdulah Kuc - bosnjacki pjesnik iz Gusinja salje poruku begu Musovicu 1877. godine, (Pljevlja): "Cuvaj Niksic, a Taslidzu pazi, a Akovu (Bijelo Polje) ko majku rodjenu, a Kolasin kao svoju glavu, Plav i Gusinje cuvace se sami".

   U ovakvoj proslosti Bosnjaci nisu imali nikakvog podsticaja za svoju nacionalnu emancipaciju. Podsticaj njihovoj nacionalnoj emancipaciji sastojao se u presijecanju njihove nacionalne teritorije, tj. stvaranju svojih "ostrva" kako bi se oslabila njihova privrzenost histoirji i geografiji, kako bi bili izgubljeni u prostoru i vremenu, kako bi bili pocijepani, rasuti, rastjerani. "Podsticaj" njihovoj nacionalnoj emancipaciji sastojao se u nakani da se svim sredstvima odovje od svog nacionalnog bica, da se udalje od svog kulturnog, psiholoskog individualiteta, od svog jezika i vjere. Svako pozivnaje Bosnjaka na vlastite kulturne vrijednosti i njihov skoro svaki obrazac kulturnog ponasanja proglasavani su nacionalistickim cinom. Bosnjaci su jedini bili nacionalisti bez nacije. Oni su ozbiljno upozoravni i opominjani da nacionalno i vjerski moraju drzati odvojeno, a od njih je istodobno trazeno da se vrate prapedovskoj vjeri kako bi mogli fizicki opstati. Tako je historija Bosnajka bila histoirja u kojoj se nije moglo imati pravo na nacionalno ime, pravo na jezik i knjizevnost, pravo na nacionalne institucije, pravo na tradiciju i adete. I pored svega ovoga i bez obzira sto su morali pristajati na nametnuta orpedjeljenja kako ne bi postali posve narod bze imena Bosnajci su duboko u srcima sacuvali nacionalno ime.
   Danas, kada se vracamo svom nacionalnom imenu, Bosnjak, imenu koje nam je uvijek pripadalo, zasuti smo protivljenjima, pa i uvredama. Sa nekakvim cupenjem postavlja nam se pitanje sta to cinimo. Na protivljenja, uvrede i ljutnje smo navikli. Mi danas, samo govorimo ono sto jesmo, jer nerazumnima nije bilo dovoljno sto smo do sada govorili da nismo ono sto nismo. To nije puko preimenjavanje izmisljenog velikog "M" u ime Bosnjak, nego je to susret sa samim sobom. Mi ne smijemo nicim, ama bas nicim, njegovati nacionalnu neodredjenost. Muslimani su sa svojom "nacionalnom neopredijeljenoscu" bili najveci problem prve Jugoslavije. U drugoj, Titovoj, bili su pobornici bratstva i jedinstva s jedne, a ljuti borci za islam s druge strane, sve po cijenu negiranja vlastitog imena. Danas nam, paralelno s jacanjem bosnjackog imena, prijeti opsanost da izgubimo osnovu tog imena "Bosnu". Stoga je vrijeme da se jos jace okrenemo sebi i svom zajednistvu, jer cekanja da nam drugi pomognu znaci i pristanak da nam drugi kroje sudbinu. Vakat je da svako od nas u sebi povuce jednu crtu, izbrise dileme i prihvati da je biti Bosnjak nesto sa cime smo rodjeni, sudbina koja se ne odredjuje partijskim dekretom ili voljom nekih intelektualaca. Da je to ona odrednica kojom smo odredjeni prema svijetu i kojom nas svijet odredjuje i bez nase volje.

   U Kur'anu casnom stoji da je Allah dz.s. stvorio ljude razlicitim da bi se bolje upoznali. Mozda bas zato treba da jasno prihvatimo svoju razlicitost od drugih. Selam svim clanovima bosnjacke zajednice!