MAJKO ... Piše: Alen ef. Šabović,

Dozivam ti ime,
dok se martovske kiše
slivaju niz moje lice
miješajući se sa suzama koje same naviru.

Sklapam oči u nadi da ću ugledati tvoj lik,
proizveden željama mojim
i čežnjom nedostajanja,
da upotpuniš sve slabine u meni otkad te nema...

U polusnu, vidim tvoju siluetu istinski,
kako korača pored mene, osmjehujući se.
Želim krenuti ka tebi,
ali mi trenom nestaneš hodnikom misli...

Moje stegnute grudi ti hrle,
udahnem, a sa njom i svu bol otkad te nema.
Izdahnem, toliko je olakšanja u ponosu poimanja tebe.

U snu me napadaju zvijeri i utvore,
pruži mi svoj zagrljaj čvrsti,
da odagnam čudovišta i strahove u tmini.
Previše je zlobi okrenuto meni, u ovoj noći bez tebe.

Presahlo grlo, koje snage nema, poslednjim tragom pljuvačke, Stvoritelja moli:
"Gospodaru, smiluj joj se, vapi njen evlad,
koji za oprost te moli."

Nemoćno tijelo u kom samo još srce usporeno kuca, poslednjim damarom žudi,
da još jednom osjeti ruke milosti tvoje,
u bezdani tmine vječne noći.

Spoznah samoću odsustvom tvojim,
ne, ti umrla nisi, otkad te nema,
samo znam dane da brojim.
I svi su isti. Nekad mi nedostaješ mnogo, a nekad previše.

Živjeti, živjeti moram do određenog časa,
zahvalan Milostivom, da još vremena imam,
da molim za tebe, Mila, na Svijetu jedina.

Neću se žaliti, jer ti nikad nisi,
neću se predati, i pasti,
pamtim vasijete tvoje,
da princip mi budu i Dunjaluku sumornome.

Nijednu riječ, majko, tako lahko ne zborim,
živiš u porodu svom i onom što slijedi.
I kad dijete prozbori prvo ime tvoje,
nek moja i poslednja bude,
majko mila, jedino moje...

- Posvećena mojoj i svim majkama

Alen ef. Šabović,
Gusinje; 12.03.2024. g.