Pise: Adila Bektešević

      Sunčano jutro u maloj varošici smještenoj u okolini oštrih Prokletija. Vjetar nežno pirka, tek onoliko da rashladi slučajne prolaznike koji, svi ometeni, nekud žure. Stanem, posmatram i pitam se: „Gdje to idu? Gdje li žure?“ Njihove pognute glave, naborana čela i zabrinuti izrazi lica svjedoče o tegobi ovog dunjaluka koji nikako nije milosrdan prema nama. Oči su im umorne, posustale od brige; ruke sve u ranama od grubih poslova i borbe za bolje sjutra. Možda njima sunce ne prija koliko meni, možda bi oni htjeli da usklade vremensku prognozu sa svojim raspoloženjem? Ne raduju se ovom suncu, kao da se boje da će ubrzo zaći i da više neće izlaziti... Možda strepe da više neće biti sunca koje će im ogrijati duše, otopiti brige i olakšati breme života? Možda pak misle da će im naredni decembarski snijeg zalediti srca i da taj mraz neće preživjeti... Ruže u susjednoj bašti rascvjetale, otvorile svoje glavice prema suncu i raširile latice svoje. Uživaju i raduju se suncu. Njihove jarke boje mame oko, dok mirisi opijaju sva druga čula. Podsjećaju na radost i snagu, ulivaju energiju, mame čovjeka da hrabro i odvažno prkosi životu i svim brigama koje on donosi. Što li te ruže ne omame i našu braću umornu od borbe za koru hljeba i neke bolje dane? Možda zato što ta braća ne naziru više mnogo nade i snage za dalju borbu? Te ruže tog' dana probudiše nešto duboko u meni – snagu i inspiraciju da napišem sve ove redove i na taj način ostavim svjedočanstva o jednom komadu vremena, iz male varošice, o malim ljudima čija su srca velika, a brige još veće.

   Sjedim i razmišljam o životu. Pitam se šta li će mi donijeti u budućnosti, šta ću sa svim planovima, koji jedva da imaju mjesta u glavi koliko ih ima. Polako shvatam da su to teške misli koje zamaraju i mozak i srce. Odlučim da ih se klonim, jer me sputavaju. Ne daju mi da poletno trčim tempom života, već me drže za uzde i pokušavaju da upravljaju mnome. Ne dam se, jer ne želim biti igračka vremena, a ni sudbine. A, i zašto bih? Zašto, kad je vrijeme određeno da bude nama na raspolaganju i da mi rukujemo njime, a ne ono nama? Ako se prepustim, ono će me, bojim se, uzeti pod svoje. Nemilosrdno će upravljati mnome i postaću rob tehnologije, obične svakodnevnice dokonih ljudi, besposličarenja i jeftinih priča! Ne dam se, u inat.. Iz toga i proističe moja želja za borbom u ovom surovom svijetu – želja za stvaranjem i ostvarivanjem. Baš tu i pronađoh zajedničku nit sa neumornom braćom koja svoja koplja bacaju daleko i hitro jure da uberu što više plodova svog mukotrpnog rada.

   Uz kafu najbolje ide dobra knjiga, te tako popuniš jutarnje sate pametnim izborom, dodavši još po koju „skupu“ riječ u svoj vokabular. Dopade mi se ta ideja, te posegnuh za nekom knjigom. Na staroj, napuštenoj tavanici ležale su korice raznih veličina i boja. Čim sam ušla, pogled mi se zaustavio na jednoj staroj, ogromnoj knjizi tvrdih korica i zlatnog omota. Ne znam kako, ni zašto, ali predosjetila sam da to mora biti neka dobra priča. Koseći se sa onom izrekom „Ne sudi knjizi po koricama“, ja sam ovoga puta odlučila da prekšim pravilo i na osnovu korica izaberem nešto. Svakako, primamljive korice igraju značajnu ulogu u izboru književnog repertoara. Otvorila sam prvu stranicu i počela da čitam:
   „Bosna pod okupacijom. Srebrenica okupana krvlju, crvena poput voćnog sirupa, puna ljudske krvi prolivene iz nekih jeftinih, nedoraslih razloga. Uostalom, kakav i koliki to razlog treba biti da bi ljudska krv bila prolivena, da bi nevin život bio oduzet, da bi se majčin vrisak čuo do neba, da bi srce u najljepšoj mladosti prestalo da kuca?! Da bi beba čiji je prvi rođeni plač bio ujedno i poslednji? Šta to ima u ljudima tužno i krvoločno, te ulaze u tuđe domove i živote kako bi nepropisno prisvajali nešto što im nikad pripasti ne može? No, uprkos svemu tome, godinama nakon tog krvoločnog i nezapamćenog genocida Bosna i dalje živi! Srebrenica živi i živjeće dok je svijeta! Oduzeli su im sve, ali im je ostala nada da ih održava u životu! Bosne je bilo, ima je i biće je. Uprkos svemu i svima. “

   Ovaj pasus je probudio u meni želju da spoznam i saznam detalje o tom nehumanom aktu nad nevinim ljudskim životima koje od onih sa druge strane razlikuje samo vjera. Tjelesni sklopovi identični, okolnosti iste, ali sudbine i ideologija različite. Prepoznala sam novinarski i analitički stil pisanja, te povjerovala u tačnost informacija. Pomislila sam da je to možda pisao neko ko je sve to vidio, čuo i osjetio, neko kome su se te jezive scene odigravale pred očima. No, kako su se pasusi nizali suze u očima su navirale sve jače. Govorilo se o raznim bolnim i tragičnim trenucima, herojima, bitkama, gubicima, jaucima nad životom i sudbinom. Mračna istorije jednog bosanskog gradića u istočnom dijelu Republike Srpske. Još mračnija želja gladnog neprijatelja da proždere sve muslimansko i da domaćina jednog Srebreničkog kraja učini uljezom, a sebe nagradi titulom osvajača zidina i sokaka muslimanskog naroda. Sve je to djelovalo jako teško, mračno i bolno. Shvatila sam da, uprkos jakoj želji za spoznavanjem istorije svog naroda, svoje braće i sestara, zapravo nemam snage da do kraja pročitam sve te grubosti i sva ta neljudska djelovanja protiv malih i običnih ljudi, koji su se našli kao prepreka nasilniku da ostvari svoje zlobne namjere. No, svjesna da Bosna i dan danas stoji na nogama uprkos svima i svemu što je pretrpjela, ponosna sam na narod koji se hrabro odupro neprijatelju i odvažno otišao u smrt ne dozvolivši da im se vjera otuđi, niti da im se nametne tuđe. Bravo hrabra Bosno. Vi ste zaista nacija kojom se ponosimo. Naša podrška je možda mala u moru tolike tuge i čemera, ali je snažna iako dolazi iz male varošice ispod doline mira, ispod Prokletija. Svi smo braća pod istim suncem, pod istim nebom, svjesni sebe i svojih etičkih, moralnih kodeksa i prava na život koji cijenimo kao dar od Boga. Svi odlučno stajemo rame uz rame kao znak podrške i sjećanja na tu krvavu '95 i krvave stranice mračne istorije koju je ispisala jedna nemilosrdna vojska predvođena gladnim čoporom vukova što zađoše u tuđe i izmamiše na 8372 plijena. A ti se ipak, draga Bosno, ne daj i prkosi vremenu i neprijatelju!

WWW.GUSINJE-PLAV.COM - PLAVSKO GUSINJSKI CNN