Piše:Selma Šarkinović

  Plavljanin Ibrahim Ibro Reković mnogima je poznat kao svestrani umjetnik i hroničar čiji su radovi posvećeni zavičaju, odakle je i pronalazio inspiraciju. Veći dio svog radnog vijeka aktivno se bavio politikom. Bio je u dva mandata Poslanik Skupštine Crne Gore. Aktivno se bavio političkim radom i obavljao najodgovornije funkcije na nivou Opštine Plav i to: Predsjednik OK Saveza omladine, predsjednik OK SSRN-a, Sekretar Komiteta SK-a,predsjednik opštinskog Vijeća Sindikata, predsjednik Vijeća mjesnih Zajednica SO-e. U nekoliko mandata je biran za odbornika Skupštine Opštine Plav i mnoge druge funcije.
Politika je izgubila vrijednosti i kriterijume kakve je nekad imala, i kakvom je on pamti.

„Ono za šta sam se školovao počeo sam relativno kasno da radim, veći dio radnog i životnog vremena sam se profesionalno bavio politikom, onako kakvu sam je tada smatrao i doživljavao. Tada su se za napredovanje u politici i radnoj organizaciji vrednovali neki drugi kriterijumi: stručnost, rad, rezultati, odgovornost obavezama, autoritet, ugled u sredini i dr. Sada su te vrijednosti potpuno-tumbe okrenute. Odlučujuća je partijska pripadnost, poslušnost i lojalnost njenom čelniku. Ulazak u stranku je najčešće iz materijalnih a ne idejnih opredjeljenja“, priča Reković.

Politiku smatra i doživljava kao ozbiljan, odgovoran i društvneno koristan rad. Sada je vrijeme kompjuterizacije i raznih „kalkulatora“, tako da se sve unaprijed i u svoju korist, izkalkuliše. Gleda se krajnja cifra, a ne metod kako se do nje dolazi. Lični interesi su mnogima ideja vodilja. Dodaje da bi politika trebala da bude u svrsi davanja jednakih šansi svima pod istim uslovima. Da se na odgovarajuća mjesta gdje se rješavaju pitanja od opšteg interesa, postavljaju stručni, iskusni i odgovorni kadrovi, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu i stranačku pripadnost. Smatra da bi od toga svi, a ne samo pojedinci imali koristi. To je upravo i osnovni razlog njegovog povlačenja iz politike.
Za razliku od mnogih, on misli da je politika častan posao i da je ružan epitet „kurva“ dobila po nekim nečasnim političarima i njihovom ponašanju.

„ Smatram da je politička scena u Crnoj Gori poodavno opterećenja i da je ovo zatezanje konopca koji samo što nije pukao, ne vodi dobru. Zabijanjem glave u pijesak se svjesno zanemaruje činjenica da u slučaju konopca stradaju oni koji ga sa obje strane zatežu, i ponajviše nedužni“, kaže Reković.

Zabrinjavajuće je nezadovoljstvo građana i ranika sa neisplaćenim zaradama, nesigurnim radnim mjestima, primanjima koji ne prate troškove života, neuspjelim privatizacijama, korupcijom u zapošljavanju, uzurpacijom državnih i političkih funkcija, ukidanjem prava na naknade majkama sa troje i više djece, enormno bogaćenje pojedinaca i siromašenje ostalih, selektivna primjena zakonskih propisa, nepotizam u zapošljavanju i još mnogo toga. On ističe da, problemima treba prilaziti sa pozicije jednakih i spremnih da čuju i uvaže pozitivne stvari. Provociranje i političko nadgornjavanje, između pozicije i opozicije, koje neopravdano traje dugo, nikome ne donosi sreću a ponajmanje narodu. Dodaje da, niti je sve što aktuelna Vlast predlaže savršeno niti pak štetno što predlaže opozicija. Ako se pođe sa tih pozicija, a ne broja“ osvojenih „mandata i uz dobre namjere mogu se naći dobra i održiva rješenja.

„ Školovani sa sjevera nam svakodnevno odlaze tražeći posao po svijetu. Oni drugi su to već odavno uradili. To nadležni ne vide, ili što je još gore ne žele da vide !? ne znam da se neko, izuzev prinudne deportacije ili penzije vratio u Plav i Gusinje. Nasuprot tome, svakodnevno se odlazi iz ova dva mjesta. Otuda su se do prije neku godinu, makar i poslije njihove smrti ispunjavale njihove želje, da im bar kosti počivaju u žavičaju. Sada se od kako su u Njujorku kupili dvije lokacije za groblja, iz SAD-a više ni tako ne vraćaju“, kaže Reković.

Tvrdi da ne zna da se neko od Plavljana i Gusinjana a koji je bio u radnom odnosu, iz avanturističkih pobuda ili da bi stekao bogastvo otišao po svijetu u potrazi za boljim životom, nego iz gole nužde , da sebi i svojoj porodici obezbijedi osnovne uslove za opstanak.

„ Ukoliko se nastavi sa dosadašnjim tempom realizacija datih nam obećanja, siguran sam da će brzo doći vrijeme da ih neće imati kome davati, niti ko slušati! Eto, ranije su ovaj narod što pozivima za vojsku, što pozivima za rezervu, što gašenjem radnih mjesta, doveli na rubu životne egzistencije i prinudnog iseljavanja, sada mu se od silnih obećanja Vlade o navodnom razvoju sjevera, uspješno realizuje samo ono o izgradnji mini hidroelektrana i o oduzimanjem vode, koja je nasušna potreba za opstanak ljudi, životinja i biljaka, a zarad punjenja i onako punih džepova i visokih konta po svjetskim bankama pojedinaca i malog broja onih koji im u tome pomažu. Ne znam šta je još, ovom napaćenom narodu izuzev vazduha preostalo, da bi opstao na ovom području..sve dosadašnje testove izdržljivosti i iznenađenja što ovdje po sjeveru izdržali. Hoćemo li i ove bez vode“, pita se Reković.

Navodi da je prisutno podjednako tretiranje i statističko izjednačavanje odlazaka onih koji iz ovih krajeva idu u Ameruku, Kanadu, Australiju i Zapadno Evropske zemlje, i onih koji „skoknu“ tu do: Podgorice, Kotora, Tivta, Herceg Novog i Bara. Pri tome se svjesno zanemaruje činjenica da prvi, pri polasku na daleki a često i zadnji put, prodaju ako šta imaju ili pozajme da bi platili karte i stigli do „ obećane zemlje“. Da oduta za života jednom ili dva puta dođu do Plava i Gusinja, dok oni drugi tu „obećanu zemlju“ nalaze silazeći iz prljaga u ravnicu , praktično na pragu od kuće u granicama „svoje“ države. Otuda, sa autom i jednim rezervoarom goriva, ili autobuskom kartom mogu da svakoga petka poslije podne, za tri-četiri sata budu kod svojih porodica i kuća, i da zajedno vikendom obrađuju imanja.

„ U priči o stvaranju uslova za brži povratak naših građanja iz Dijaspore i zapošljavanju mladih više niko i ne vjeruje. Imajući to u vidu treba stvarati uslove za zadržavanje ovih koji su još tu. To je moguće uz korijenito mijenjanje odnosa Države i državnih organa prema Plavu i Plavljanima. Uzalud su Plavljani na svakom bitnom pitanju dokazivali svoju lojalnost Državi, to im nije uzvraćeno čak ni koliko onima koji su bili i ostali protiv. Nije nam krivo što se u drugim čak i opozicionim opštinama i narodom sa manjim ili bez prirodnih resursa, stvaranjem vještačkih puno više radi, nego što se kod nas i pored prirodnih resursa skoro ništa ne radi.
Pokušano je pridobijanje naklonosti republičkih, kasnije i državnih Organa, sklapanjem raznih koalicija sa vladajućim i opozicionim strankama, ali se na našu štetu i žalost , njihov odnos prema Plavu nije mijenjao. Pitamo se, zašto nam se javno i jasno ne saopšti postoje li, i koji su razlozi za takav odnos“, kaže Reković.
Dodaje da to i jeste razlog što u Plavu jedino uspješno radi pasoško odjeljenje MUP-a i autobuski i taksi prevoznici do Američke ambasade u Podgorici, kasnije i prevoznici koji sa aerodruma: Podgorice, Prištine, Beograda, Skoplja „srećnike sa vizom i kartom u jednom pravcu, odvoze po svijetu, daleko od svojih i zavičaja. Smatra da se ovom problemu, izuzev deklarativnih obećanja koja su svake četiri godine potpuno ista od istih, ali sve manja istima, poklanja nedovoljna pažnja.
I pored svih funkcija koje je obavljao, Reković je ponosan što je na vrijeme shvatio da su funkcije kao i život prolazne i da život traje duže od mandata, te je umjesto na danas mislio na sjutra. Poslije toliko godina rada i bavljenja politikom, ostao svoj i dosljedan svojim principima.

„Titule i zvanja sam poštovao, ali ni pred kim nijesam kečao“, kaže Reković.

Teško djetinstvo i studentski život umjetnika Ibrahima Rekovića
Reković je rođen 3. marta 1941. godine u Plavu. Rano je osta bez oba roditelja pa je brigu o njemu preuzeo njegov stariji brat. Svoju naklonost ka umjetnošću je pokazao kao učenik osnovne škole, što su i njegovi nastavnici primijetili. „Moji nastavnici su zapazili moj talenat za crtanje , kada sam bio učenik osnovne škole. To su nagrađivali dobrim ocjenama, slanjem mojih crteža u tadašnji đački list „ Titov pionir“. Prihvatio sam njihov savjet da se opredijelim za umjetnost, i davne 1958. godine, polagao sam i položio prijemni ispit u čuvenoj Umjetničkoj školi u Herceg Novom, za kojega do tada nijesam znao ni da postoji, ni gdje je. Oskudno odjeven, slabo uhranjen i sa malo para u džepu sam, po prvi put, sam krenuo iz Plava i uputio se za Herceg Novi, koji je tada za mene bio praktično na kraju svijeta. Iz Murine i Velike su bila još četiri učenika iz trećeg i četvrtog razreda pomenute škole. Iako ih ranije nijesam poznavao, bili su mi prava podrška i oslonac, da uz njih lakše podnesem te promjene sredine i društva“, prisjeća se umjetnik Ibrahim Reković.

Priča da mu je prve dvije godine, njegov stariji brat, izdvajajući od ustiju svoje porodice, slao za školovanje, ali to nije bilo ni približno njegovim potrebama za hranu i đački internat. Bilo mu je teško ali i lijepo, jer mlad čovjek može sve da prihvati i podnese, posebno ako želi da dođe do cilja. Nakon dvije godine školovanja dobio je stipendiju od Opštine Plav, koja je donekle finansijski rasteretila njegovog brata. Tada je iz Herceg Novog prešao i nastavio školovanje u čuvenoj školi za Primijenjenu Umjetnost u Peć.

„ Peć mi je bio bliži, te sam skoro za svaki praznik, i zimski i ljetnji raspust, tu razdaljinu do Plava, koja nije mala preko Dijela prelazio pješice. Stanovao sam u neuslovnim sobama i hranio se jeftinom hranom, kako bi mi što više para ostalo za za materijal koji smo morali kupovati i imati za svakodnevnu praktičnu nastavu. Razredni starješina je znao moje materijalno stanje i vrlo često bi me angažovao da mu pomognem u poslovima oko aranžiranja izloga, pisanju transparenata i patola, te i traka i firmi, tako sam dijelom obezbjeđivao sredstva za kupovinu materijala za crtanje i slikanje, kao i za hranu“, priča Reković. I pored pomenutih teškoća u školovanju, u martu mjesecu 1963. godine , dva ipo mjeseca pred kraj završne godine i diplomiranja od Opštine je dobio Ugovor o ukidanju stipendije i jednostranom raskidu ugovora, koji je podrazumijevao prestanak obaveze Opštine da ga zaposli.

„ Moji školski drugovi su shvatili da sam se našao u situaciji neminovnog prekoda daljeg školovanja. Proradila je đačka solidarnost i drugarstvo. Bez mojega znanja su se dogovorili da mi pomognu. Jedan od njih, pravoslavc, ispričao je bratu i majci u kakvoj sam situaciji. Iako su siromašno živjeli, do završetka školovanja i diplomiranja živjeo sam kod njih. Ja sam iz te kuće, u Breženiku kod Peći, žavršio petu godinu i diplomirao“, prisjeća se Reković.

Nakon završetka srednje škole posao je tražio po Bosni, Kosovu i Srbiji, primljen je u Osnovnoj školi u Goraždevac kod Peći. Te godine je upisao Višu Pedagošku Školu u Prištini, koju je vanredno završio. Iako je bio najbolji student u generaciji, studiranje nije mogao da nastavi kao redovan student.

Umjetnost je dugo zapostavljao zbog aktivnog bavljenja politike kako bi sebi i svojoj porodici obezbijedio egzistenciju i bolji život. Iako je relativno kasno počeo da se bavi onim zašta se školovao, Reković je uradio blizu 300 radova crteža olovkom i tušem, šest portreta istaknutih istorijskih ličnosti iz zavičaja, 30 portreta i oko 200 akvarela. Objavio je knjige „Izgubljeni ambijent- Plav i Gusinje nekada“, „Plavsko-Gusinjski biseri“, „Plavljani i Gusinjani u anegdotama“, „Rječnik plavsko-gusinjskog govora“. Trenutno prikuplja materijal za „Monografiju likovnih umjetnika Plava, Gusinja i Murine“.

WWW.GUSINJE-PLAV.COM - PLAVSKO GUSINJSKI CNN