Piše: Ranko Spalević - Beograd

Daleke, 1967. godine, u to vrijeme već najtiražnije dnevne novine „Večernje movosti“ organizovale su konkurs na temu: Koje će biti prve riječi kosmonauta po spuštanju na Mjesec. Naravno, Gusinjci su dali svoj doprinos odgovom: LJA GA, GUSINJAC PRODAJE KROMPIR!

Priča o slavi gusinjskog krompira je stvarnost na podgoričkoj pijaci. Gusinjski krompir je „brend“, zahvaljujući i Sadri Babu koji je smjelo otvorio veliku prodavnicu mješovite robe i poljoprivrednih proizvoda u tada, a i sada, prestižnom dijelu Titograda - preko Morače, a potom i veliki trgovinskougostiteljski centar na Koniku. Danas, možemo slobodno reći, da je, zahvaljujući OPZ „Aljo Hot“, Konik postao najveće naselje Gusinjana u Crnoj Gori, a i u okruženju.

Doprinos tome dala je i naša sedmočlana porodica koja se preselila u tadašnji Titograd, gdje je moj otac Radomir bio prvi rukovodilac poslovnice koju je, poslije proširenja nastavio da vodi Iso Čekić. Ne treba posebno pisati o tome da su najtraženiji proizvodi bili gusinjski krompir i smok – sir i skorup, a u restoranu i meso na žaru od stoke sa Prokletija.

Sadrija je brinuo ne samo o zadrugarima, no i o Gusinju u cjelini. Kao dijete bio sam svjedok davanja zadružnih prostorija Rožajskoj ćilimari koja je uposlila desetine vrijednih gusinjanki koje su tkale ćilime neponovljive ljepote; poslije nekoliko oficirskih stanova Zadruga je izgradila prva tri društvena stana i to jedan namjenski - za ljekara, što je doprinijelo da prvi put Gusinje ima stalnog ljekara, našeg čuvenog Pera Perića.

I prvi televizor našao se u Zadružnoj sali, pa smo, uz televizor Kolja Novićevića, imali prozor u svijet, da pratimo, između ostalog, i pohode našeg „Partizana“. Brinula je Zadrga i o školskoj djeci, pa smo tako za Dan Republike (prijem u Savez pionira), Prvi maj i Dan OŠ „Džafer Nikočević“ dobijali, koliko su im to mogućnosti dozvoljavale, poklone.

Moj otac Radomir baš je drugovao sa Sadrijom. Živjeli smo stan do stana. Odrastao sam i najviše se družio sa Sadrijinim sinovima Izetom i školskim drugom Ismetom. Bilo je to iskreno dječačko i momačko prijateljstvo, nezaboravno „bosonogo djetinjstvo“. Naše majke nas nije odvajale – što bi se ispeklo u tepsiji, dijelilo se, svako od nas djece imalo je ise. Naravno, tu su se uključivali i pobratimi mog brata Mija iz Kule Rašića.

Umio je Sadrija da se druži sa jaranima, diskretno raduje u hotelu. Alipašini izvori i Zadruga, a ne Plavsko jezero bili su centar plavogusinjske kotline. Bio je vizionar gusinjskog turizma: izgrađen je restoran na sojenicama na Alipašinim izvorima i, u to vrijeme, prestižna Zadružna kafana. Ekonomija na Grebajama sa stočarskm proizvodnjom bila je stjecište beogradskih i splitskih planinara (Planinarski dom), ali i mjesto okupljanja meraklija na jagnjetinu pod sačem. Legenda o gusinjskoj jagnjetini stigla je sve do Beograda, do nekada čuvenog restorana „Gusinje“ u starom dijelu Zemuna koju je vodila, opet, još jedna porodica Hot. Nekad bilo.

Kratko vrijeme naš dobri Sadrija vodio je i privredu plavske opštine, ali ubrzo se vratio (a da li je uopšte i odlazio) u Gusinje. Keratko je i živio, a opet, po djelima, nadživio je prolaznost.

Zato je danas tužno proći dijelom Gusinja gdje umiru dvije avetinjske zadružne zgrade. Stanovi napušteni, bez prozora, oljušteni zidovi. A to je nekada bio najljepši dio varoši – asfaltiran i sa glavnom ulicom osvijetljen, sa velikom kino salom u okviru Zadružnog doma, da ne kažem centralne institucije kulture čiji je prepoznatljivi zaštitni znak bio naš “filmadžija“ Muhalj. Prilikom posljednje, prošlogodišnjeg boravka u zavičaju, sa bolom sam utekao s mjesta mojih najljepših uspomena kada smo bili djeca – nevina, iskrena, puna nade.

Za mene, za generaciju koja je, zahvaljujući i zadruzi nastavila život i učenje dalje od zavičaja, dobri Sadrija i herojsko vrijeme OPZ „Aljo Hot“ žive zauvijek. Sjećanjem na našeg Sadriju pokrenuta su prava pitanja. Da li nas ima?

WWW.GUSINJE-PLAV.COM - PLAVSKO GUSINJSKI CNN