Pise: Becir-Beco Sahmanovic - Stockholm
Ono tamo, u onom zalivcicu, to je Berberov fir, velim ja svom prijatelju, pokazujuci mu suprotnu obalu stokholmskog Översjön jezera, dok odmaramo na obali uz prislonjene bicikle do same vode.

- Znas li sto su jezero nazvali Översjon? - pitam Osmana, Banjalucanina.

- Sumnjam da znaju mjestani,a ti mene pitas? - seretski se nasmijesi moj prijatelj.

- Da ti kazem, nastavih ja, ova rijec „Översjön“ bi se mogla prevesti kao NAD JEZERO,ili JEZERO IZNAD DRUGIH JEZERA.

Vidis i sam kako je lijepo,okruzeno zelenilom, sevarima, sa plavo-zelenom bojom.

- Ali nije kao nase Modro Blato, sto se rasirilo ispod visokog Visitora - primjecujem ja.

- Pokazao sam ti onaj dio koji me podsjeca na moj zavicajni Berberov fir. Ne znam ti objasniti zasto se taj dio Jezera zove tako. Mozda je nekad u staro vrijeme bio neki berber, zaljubljenik u ribolov. Mozda ga je modro plava boja jedne prilike odvukla na dno odakle se nije vratio. Mozda, kazem! U svakom slucaju mene ovaj krajcic Översjöna podsjeca na tri nasa poznata i uvazavana berberina: -Halimagu, Hamdibega i Meljka.
I dan danas se mogu cuti njihove mudrolije, sale i dosjetke. Evo, da ti ispricam jednu od njih. Vjerujem da ces me saslusati.

Jednom prilkom i vec ostarjeli rahmetli Meljko, rano ujutru, po cici zimi uzeo da krati drva ispred svoje brijacke radnje. Treba naloziti furunu, musterije samo sto nisu dosle. Odnekle Milan Poljin pristize, zaustavi se za trenutak, priupita:

- Ima li Meljko, ko mladji da krati ta drva?

- E moj, Milane, davno mi je otac umro!.

- Slusaj dalje, Osmane:

- Preko puta Berberaca lezi naselje Latek, tamo su ti Sarkini, odvazni i smjeli ljudi.

S druge strane, nedaleko od Latka je restoran poznatog ugostitelja, zovu ga Bedrova Akva. Kad se kreces dalje u krug dolazis do Ribarske stanice. Nekad je bilo to privlacvo mjesto gdje se mogla naruciti jezerska pastrmka, popiti hladno Niksicko pivo. Sada da ti ne pricam, to je napustena i ruinirana zgrada, tuzno da pogledas.

Privatizacia ti je, moj druskane,unistila plavski turizam.Pricao sam ti ranije dok bi prolazili sumskim biciklistickim stazama sta se desilo sa hotelima. Preduzimaci jeftino uzeli i zatim zatvorili vrata. Niko, sto bi Hercegovci rekli, ni mukajet da ucini.

- Sa ove druge strane Jezera, odmah ispod Perine kuce, prostirale su se Ziocke njive, medju njma Dzemova i Bejtova, zasijane kolombocem, kromirom i pasuljom. Milina je bilo prosetati stazom od Splava do Limskog mosta uz samu obalu i uzivati u mirisima preslice, sevara, livadskog cvijeca...

Osman slusa, pokoji put bi rado prekinuo moja prisjecanja na lijepe dane djetinjstva provedene na Jezeru i uz Jezero. Ali, nece, tolerantan je,kao da veli:

- Neka prica, neka se prisjeca svog krajolika... Tako i njemu i meni lakse prolaze otkucaji Kudret sahata sto svakom insanu broji unaprijed odredjeni broj dana.

A, sjecanja iz djetinjstva ma koliko ponovljena, iznova tjeraju na obnavljanje, na dodatne, dosta zaboravljene, bilo sale bilo zbilje, svejedno, okrepljuju, daju neku novu nadu, polet i razbibrigu. Znam da ce mnoga prisjecanja ostati nedorecena, neispricana...

Sjedosmo na bicikla i nastavismo pricu:

- Vidis Osmane, ovo jezero Översön ni sa koje strane nije ugrozeno. Stoji tako kakvo je mozda od samog postanka...Sigurno da je nabujalo okolno zelenilo, da je obala pritisnuta trskom, ali se ona ne siri po dubini, ne zatvara obale, ne prijeti opstanku jezera.

Razmisljam da mu kazem sta se radi i kakva je sudbina Plavskog Modrog Blata.

- Mozda nema smisla o tome pricati neznancu kakav je Osman?-korim sebe u nedoumici.

- Ali, ipak, sto mu ne bih objasnio kakve su se neprilike natovarile na to GORSKO OKO, sta sve prijeti njegovom tihom nestanku?

- Slusaj, nastavih, ovo nase Modro Blato ce skoro postati obicna makva,barustina. Rijeka Ljuca ga svakodnevno puni razno-raznim nanosima, voda je sve zagadjenija. Apeli Dzevadovi, Ibrovi slabo se cuju. Opstina siromasna, nema para, a ista je situacija kad se radi o Montenegru.

Ukoliko bi se nasao neki preduzimac iz dijaspore da odvoji sredstva i uzme u zakup Jezero, to bi bilo jedno od najizglednijih rjesenja.

Ukoliko?

Stadoh zamisljen. Pomenuo sam neizvjesnu rijec. Kao da me neko poli hladnom vodom iz Ljuce iz one rijeke koja se uliva u Jezero i koja ga zatrpava.

Lijepa, vijugava, ledena rijeka, ali se urotila protiv svog gospodara koji je sirokogrudo prihvaca ?!

- Toliko protivrecnosti u prirodi! Stadoh odjedanput da razmisljam, kao da mi nesto nije jasno!

Sta bi se reklo sa ljudskim protivrecnostima? Koliko ih je? Tamo se nista ne moze uraditi, velim ja sebi, potpuno siguran u misao koja mi se nikako ne svidja i od koje bih rado pobjegao. Ali kako, kuda?

Jezero, ogledalo Modre Ljuge, polako nestaje

Neko pise elaborat...

Ljuca radi svoje...

Insani nijemo gledaju...

Jest, velika je protivrecnost izmedju gledanja, cekanja i uzimanja lopate u sake!

Autor: Becir-Beco Sahmanovic,Svedska
5. novembar 2012. godine

WWW.GUSINJE-PLAV.COM - PLAVSKO GUSINJSKI CNN