Autor: Rasim Medunjanin
Mnogobrojni Plavo-Gusinjani napustili su svoja ognjišta ostavivši za sobom roditelje, bracu, sestre, užu i širu rodbinu, a poneki privremeno i djecu i ženu u potrazi za boljim životom, jer maticni kraj nije nudio perspektivu. Niko nije mogao razumjeti kako li se samo osecao iseljenik, kako mu je bilo i kroz šta je sve prošao sve dok nije osjetio bol i patnju na sopstvenoj koži. Istina, svako dijeli razlicita iskustva, neki su kroz zatvore prolazili, neki su se krili, neki su sjedeli u tudjim zemljama sve dok im se ne bi ukazala prilika da dodju do krajne destinacije, Amerike. Kako li je tek bilo samo prvacima, dal' iko zna i dal' se iko seca njihovih prica. Bez znanja i jezika, medju zidinama Njujorka pacenicki su poceli svoj život. Nego, nikad u sebi nijesu zaboravili odakle su došli, kojem kraju pripadaju i koga imaju u svom kraju. Svoju vezu sa maticom su krajnje cvrsto cuvali i danas je cuvaju ma koliko god da je ta veza nagriznuta zbog promjene ljudi u maticnom kraju.

U želji da pomognu, svi prvaci, a i kasniji došljaci su slali svoj teško steceni novac svojim roditeljima, braci, sestrama i ostalima. Roditelji halal im bilo odgovorni su bili prema novcu, jer su znali da se para teško stice i da se u kuci sa manje pare kriza primice. Ostali, kako ko, neki su odgovorni bili, ali vecina se privikavala na novu platu sa zapada. Ranijih godina primera radi, sijeno je na cijeni bilo. Stocar je kupovao sijeno, a danas se stocaru daje sijeno džabe, a neki cak i placaju da im se pokosi livada sa koje su nekada prodavali sijeno. Kako je ko napredovao na zapadu i više slao novca, tako je neko njegov više i propadao u privatnim poslovima. Jer se plata sa zapada zaradjivala bez trunke znoja i pokrivala je sve troškove, dok se bavljenje poljoprivredom, stocarstvom i ostalim seoskim poslovima pokazalo po njihovim racunicama neisplativim. Dosta se radi, prihod je slican ili manji od plate sa zapada. U zadnjih par godina bavljenje seoskim poslovima znatno je opalo jer seljani svoje proizvode precenjuju sa visokim cijenama, a ostali gradjani mlijecne proizvode u prodavnicama kupuju od proizvodjaca iz Srbije i Slovenije.

Embargo! Katastrofa u zemlji! Visoka stopa inflacije ucinjela je da strane valute imaju moc u odnosu na domaci dinar. Pricaju stariji ljudi da ranije za deset maraka, covjek je mogao napuniti kesu namirnica i podmiriti svoje potrebe za odredjeni period. Novcanica od sto dolara je bila kraljica moci, šta se sve tad moglo iskupovati za tadašnji kurs $100 = 200DM. Bilo pa prošlo. Dodaju stari ljudi uz svoju pricu da su tada ljudi sa dvadeset dolara mogli da zatvore kafanu i da u njoj samo oni piju. Bilo pa prošlo. Pricaju još da sa deset dolara su vrteli turu u punoj kafani. Bilo pa prošlo. I još šta se sve moglo, zbog inflacije i slabe stope razvijenosti. Sve je to uticalo da lokalni pojedicni, pomisle da je u Americi bajno, još uz hvalisave lažne price pojedinaca o americkom snu i lošem stanjem u zemlji, ogroman talas seobe je naslijedio. Tako da su mladji gradjani trajno napustili svoj kraj. Tokom vremena, ekonomija se oporavljala zahvaljujuci stranoj pomoci i cijene su rasle. Privatni poslovi su pootvarani i stvoreno je novo tržište. Cijene su rasle ubrzanim tempom i nije se više moglo što se nekad moglo. Ali opet nijebilo sve tako crno, dok se koristila njemacka marka. Od stupanja eura na snagu i drasticnim padom dolara, ekonosmka slika u Plavu i Gusinju iz godine u godinu je crnja i crnja. Mladi su i dalje zanešeni zapadom, dok pojedini ne zbog toga što su zanešeni vec zbog toga što nemaju posla rado bi prešli da žive u strane zemlje. Slabljenje americke i evropske ekonomije i rast cijena, uslovile su da vecina manje izdvaja za slanje svojim najbližima, jer su im nastajali veci troškovi. Sa druge strane moc dolara je padala i nije imao kupovnu moc kao ranije. Kriza je i dalje ostala na obje strane.

Nego opet, svi plavogusinjani imaju želju da posjete svoj kraj i da obidju svoje najbliže. Ranijih godina, uglavnom Amerikanci su darovali svaku kucu sa po kojom novcanicom. Pedest, sto dolara ili dvadeset (1o dolara), pedeset maraka (25 dolara) su bile u opticaju posle popijene kafe u gostima. Stupanjem eura na snagu i slabljenjem ekonomije Njemci u goste keksove i sokove nose, a Amerikanci su izbacili stotke osim gde moraju da ostave sto dolara i opticaj su novcanice od dvadeset i pedeset dolara. A kad se svemu ovome pridoda kriza onda taj dar je nikakav. Danas se u Plavu i Gusinju mogu cuti ogovaranja u kojima se kaže kako svojte više ništa ne ostavljaju, kako stranci misle da su ih cirak ucinjeli i pojedini kažu kako bi voljeli da im nimalo ne dodju. A ako ih stranci ne posjete kažu uh eno nisu htjeli da dodju da se ne potroše i slicno. Nije lako ni stranicima našim, oni osecaju obavezu da posjete brojnu familiju i da ostave novac. U tim posjetama ostave znatne svote novca, a slabo se ko sjeti da kaže neka hvala, dobro nam ti došao pusti se ostavljanja, trebace ti za trošak ovde.

Sada u zadnjem vremenu, osim onih ko ima svoje roditelje, Amerikanci i Evropljani zaobilaze Plav i Gusinje, tražeci svoj mir na mjestima gde nece morati svakog da posjete i gde nece biti uznemiravani u svojem miru od iznenadnih posjeta i gde nece morati da ostavljaju novac na svaku stranu i gde itd, itd. Iako su ljudi razumna bica, ponašanje ljudi u pojedinim situacijama može se kategorisati sa ponašanjem životinja. Ako psima bacete uvjek hranu u nekoj kolicini i tu kolicinu umanjite psi ce se naljutiti i nece više isti kao ranije. Medjutim ipak ce psi ostati zahvalni na hrani. Sve u svemu greška je kolektivna u ovom slucaju. Ranije su se Amerikanci duvali sa svojom novcanom moci i kao takvi ostavili utisak da su bogataši. Ta slika je formirana kod lokalnog stanovništva i svi misle da Amerikanci imaju novca. Dok su Evropljani pokazali da znaju biti darežljivi ali ne u tolikom obimu koliko i Amerikanci i nijesu nametnuli utisak bogataša, vec grupe ljudi koja živi na boljem standardu. Amerikanci umjesto da se dokazuju na intektualnom i karakternom nivou, oni su se dokazivali na novcanom nivou. Tako da ugled varira od kupovne moci dolara. Zbog trenutne ekonomske situacije ugled Amerikanaca je opao. Tako da se može konstatovati da je PLAGUS ATM u krizi i nema novca kao ranije. I još gore trebace vremena da Plavogusinjanji posmatraju Amerikance kao ljude, a ne kako ATM mašine.

WWW.GUSINJE-PLAV.COM - PLAVSKO GUSINJSKI CNN