www.Gusinje-Plav.com


Ndal ! Mos leviz!!!!!, Stani! Ne mrdaj
Pise: Hamo Mulic
S vremana na vrijeme, ne mogu a da se ne prisjetim djetinstva provedenog u Gusinju i dozivljaja, koji ispunjavaju radosne i zalosne scene. Jedna uspomena iz tog kontajnera izdvojio bih da povezem sa danasnjom zbiljom. Nesto sto cini zivotnu stvarnost je bila da se sjecam zivljenja, kada nijesmo imali svjetla, psenicnog hljeba, telefona, radija, tv i druge udobnosti, sto covjek danas ima. Skoro svo stanovnistvo je zivjelo na istom nivou standarda. Malo zemlje, malo stoke i to je bio glavni izvor zivota u kojem se zivjelo u kompaktnom, respektivnom medjusobnom skladu na nivou svoje tradicije i vjere, kao jedna velika familija. Mi djeca naravno da smo pomagali svojim roditeljima, cuvali stoku, u poljoprivredi radili i isli u skolu. Jedna vrsta nase pomoći svojim familijama je bila, da smo isli u planine da beremo jagode, maline i borovnice, koje smo prodavali i od toga novca obicno kupovali gaz za lambe i po nesto drugo. Tada je postojala Zemljoradnicka zadruga, koja je vrsila otkup. Mozete zamislit, tada je postojao otkup i prodaja prirodnih plodova,a danas ni na pijaci nemozete naci ni kilogram gusinjskog pasulja.
Davne 1956 godine, jednog ranog jutra, pod eskortom - Bajrama Cuftaljina Koljenovica, Ljuba Vesina, Adema Haska Koljenovica i Ruske Avdulj Goskina, nas 13-oro djece, sto musko, sto zensko, budemo odvedeni vise vojne karaule Grncar u Albanski kraj, dje je imalo u izobilju malina. Ovo je sigurno bila njihova dobra namjera, ne razmisljajuci na veliki rizik. Niko od nas nije znao da smo u Albanski kraj. Prije prelaska granice, doruckovali smo pored jednog manjeg potoka, hljeba, sira i luka te sa svojim prepunjačima i sudovima, direktno u Albanski kraj. Taman sto smo poceli brat maline, kojih je bilo u izobilju, odjednom nas je opkoljila vojska albanska sa uperenim puskama, vicuci gromoglasno - Ndal ! Mos leviz!!!!!, Stani! Ne mrdaj !!!. Mi smo polegali, oni su nas sve pokupili i odveli u kasarnu u kojoj smo cekali veoma dugo dok su dosli nasi oficiri.
U njihovoj kasarni smo ispitivani sve do detalja. Pitali su nas pojedinacno, hocemoli da ostanemo u Albaniju i da ce nas oni tamo skolovati. Mi smo svi odbili takvu ponudu, do ovi cetvorica koji su nas kooptirali i tamo odveli, a mi drugi svi smo se vratili nazad svojem Gusinju. Kad smo dosli na vojnu karaulu, bjese se sjatilo cijelo Gusinje, jer se prenijela lazna vijest da su nas Albanci sve poubijali. Uljeteli smo u zagrljaj, plac i bezkrajnu radost svojih sunarodnjaka i pred samo vece za Gusinje svojim kucama, bez sudova, bez malina i bez onih cetvorice koji su nam ovo priredili. Oni su tamo zivjeli dugo godina, pa ipak svi su se vratili nazad. Ovo a i mnogo drugih konflikata bilo je po granicama, strah od Albanaca je bio prisutan svakodnevno. Nasa vojska je cvrsto cuvala granicu, ali ipak se desavalo da bih njihovi vojnici ubili po nekog naseg vojnika. Sjecam se jednog kojeg su ubili, bio je iz Bosne zvao se Meho i zakopali su ga na nasem groblju. No bilo pa proslo i nasa sluzba unutrasnjih poslova, je bila veoma restriktivna, tako npr. da niko od nasih gradjana Albanske nacionalnosti nije smeo da se izjasni Albancem.


Kako vrijeme prolazi, tocak istorije ide naprijed, smenjuju se rezimi i sa njima vlastodrsci, napokon sve postaje proslost i sa tim sva diktatorska vlast i vladari -SKINUTA JE ZELJEZNA ZAVJESA-- Vrijeme koje spominjem je definitivno iza nas. Albanija u kojoj sada slobodno idemo, je sasvim nesto drugo, jer mi smo njima i oni nama, decenijama nakon Drugog svjetskog rata, bili-vanjski neprijatelji broj jedan. Albanija je Evropski naziv za njihovu zemlju, koju oni za svoju upotrebu zovu SHQIPERIA. To bih na nas jezik znacilo, Zemlja Siptara. Sa ovom mojom posjetom 1956 godine je prvi put moja noga krocila na Albansko tlo. Nastankom nezavisne Crne Gore te nestankom Enver Hodze i njegove uzasne diktature od iste te Albanije stvorena je Evropska moderna Albanija sa svim atributima demokratije i liberalizma sa otvorenim granicama te uspostavljanje dobrih prijateljskih odnosa sa susjedima i ostalim svijetom uopste. To je mene i moju ekipu entuzijasta ohrabrilo i stupio sam drugi put na tlu Albanije 2008 g. kada sam blizu Skadra otkrio da postoji veliko naselje, Plavljana i Gusinjana- GUCI ERE-Novo Gusinje-koje su stvorili nasi iseljenici, koji su bjezali od Crnogorske inkvizicije. Treci put sam sa svojim Gusinjanima 2009 g. odnosno sa aktivistima iz Partije za Gusinje otisao u prijateljski pohod, preko Vrmose u grad Tamara. Cilj im je bio, susret sa tamosnjim narodom i dokaz prijateljstva i buduceg komuniciranja u svrhu otvaranja puta preko Vrmose za Podgoricu. To je zivotno znacajno za obje strane. Ja sam bio kao suporter, sto sam zahvalan g-dinu Rusmiru Lalicicu i njegovom timu da su me pozvali i spreman sam u bilo kojoj varijanti da doprinesem, moralno i materijalno, da se taj put otvori ako treba i sa krampom da ravnamo makadam. Kad su mogli nasi stariji gradit put preko Bioca mozemo i mi kao i oni.


U maju 2011 g. cetvrti put sam otisao sa mojom ekipom, ovoga puta na 6 dana i citavom duzinom Albanije. Usli smo kod Bara. Vec na granicnom prelazu covjek se uvjeri da zivi u liberalnom vremenu s miroljubivim susjedima. Crna Gora i Albanija su pojednostavili drzavne medje. Nema dva granicna prelaza, nema medju granicnog prostora-nicije zemlja-, nema ni velikih carinskih formalnosti, sve je ekspeditivno. Crnogorska policija vam uzme pasos, a predaje vam ga Albanski sluzbenik, i to je sve. Isli smo prema Skadru na Bojani, SHKODRA U SHQIPERIA. Skadar lezi na obali Skadarskog jezera gdje izvire bistra i velika rijeka Bojana koja se potom kod Ulcinja ulijeva u Jadranskog more. Sa druge strane Skadra zove se mjesto Tarabos, gdje su nekada karavanima ciradzije dolazili iz Gusinjani i Plava u trgovinu. Prilikom naseg boravka i putovanja duzinom Albanije od SKADRA do Sarande blizu Grcke granice, zaista nosimo impresivne uspomene na ljubazne gradjane i na dinamicnu izgradnju zemlje modernizaciji i liberalizmu. Citava drzava je u jednom dinamicnom i modernoj izgradnji u demokratskom Evropskom i svjetskom kontekstu. Pored novih magistrala imate moderne benziske pumpe, super markete, kafane slicne kopije nasih, moderne GRAND hotele sa pet zvezdica i veoma ljubazne usluge sa pristupacnim cijenama. U svim hotelima u kojima smo bili rade pretezno musko osoblje. Mada je Enver Hodza uveo ravnopravnost muskaraca i zena. Skadar je lijep i prostran sa puno kontrasta specijalno u religioznom skladu npr. Gdje se pravi dzamija pored crkve a da se nigdje ne osjeca rivalstvo veceg nad manjim konfesijama ili nacionalisticka obiljezja i konflikti. Nas uticaj je jedna zemlja, jedna zastava i jedna himna, jedan jezik, jedan Albanac. Njihovo more je zaista prava perla Jadrana, nezagadjeno i sa veoma strogom kontrolom infrastrukture, gdje su sve gradjevine i hoteli gradjeni sa propisanim zasebnim prostorom sa strogo kontrolisanim gradjevinskim propisima. Veoma nas je interesovao grad GjIROKASTRO rodjeno mjesto Enver Hodze. Tu smo ostali dan i noc. Ovo je magnificni grad sa izvanrednim dvorcem od 500m duzine, 50-100m visine i nadmorske visene od 350m. Ovaj dvorac je vremenom imao veoma turbuletnu istoriju . U ranom periodu cetvrtog vijeka dobija urbani zivot, da bih tokom postojanja oblikovao dekorativni i specificni renesansni izgled. Od 1204 do 1479 godine bio je dio Despotovine EPIRUSA, famozne Bizantiske istorije J. Kantakuzena. Od 1417 g. je Otomanska Imperija ovladala i pod imenom Argirokastro uspostavila administrativni i commercionalni centar za svoje susjede pod imenom-Pazari, Varosh, Palorto,Manalat, Dunavat i Hazmurat te u 16 vijeku izgradila preko 200 kuca okolo dvorca sa specificnom Turskom arhikteturom. Dolinom Gjirokastra tece rijeka Drim, i 1672 g. Turski hronolog Evlija Celebija prolazio je ovim krajevima i deseti je dio njegovih zapisa. Do ulaza u dvorac ima 600 stepenica i u tom vremenu Pajazit Khanit izgradio je djamiju, bunar za vodu, market sa 40 mail trgovina. U 18 vijeku grad postaje NOVI PAZAR i komsija sa dvorcem, jer u njemu se odvaja familija Gjin Zenubishi. U 1812 godine, Omer Vrioni koji je podrzan od Ali-Pashe Tepelana, okupira dvorac i bombarduje ga sa topovima koje je kupio od Engleza. Odmah za tim Ali-Pasa pocinje izgradnju Dvorca Interijerno i exsterijerno. Petro Korqari, postaje prvi oficijalni arhiktekt. Napravi Ali-Pasin region, podzemlje, veliku sahat kulu 30 metara, dugacke hodnike za topove i posebne prostorije za galeriju, popravi celije zatvora koje su Turci uradili, te mnogo vaznih delova ovoga dvorca, sto sve to bude zasticeno od drzave 1948-g. U 1971 godinu se proklamise kao Nacionalni Kulturni Monument i otvara se za turiste. Turci su upotrebavali zatvor za krimilance i njihove protivnike. 1936 godine nastupom monarka Kralja Zoga, koji je restaurirao zatvor i vrsio torturu nad svojim protivnicima.

Za vrijeme Drugog svetskog rata, Njemci i Italijani su osvojili ovaj dvorc i zatvarali Partizane i Komuniste, nakon njih je Enver Hoxha oslobodio Albaniju i u istom zatvoru tortirao svoje protivnike. 1968 godine, restaurira cijeli dvorac i sa svim preostalim oruzjem, zatvorem, sahat kulom i ostalim znamenitostima koje su pripadale ovom kraju, da bih 1971 godine otvorio dvorac kao Nacionalni Muzeum. U njemu se takodje nalazi Bektashi Turbe, koje zadnja tvorina Sultana Fatha Kaplana. Na 100 metara nalazi se trospratna kuca Enver Hoxhe u Turskom stilu, koja je restoarirana u Narodni Muzeum. Zna se da je Enver Hodza bio balkanska misterija, poput Fidela Kastra na dalekoj Kubi. Te da se bratski druzio s Kinezima, kao tehnicka pomoc. Cak ih je jedno vrijeme bilo sest hiljada, ali se takodje zna da su se i bratski rastali. Zna se da je - Veliki Vladar- nastojao da potpuno ugasi krvnu osvetu u svojoj zemlji. On je potezao sa raznim metodima, cak najdrasticnim. Sa ubijenim ako je to motiv krvna osveta, naredio bih da sahrane i ubicu i to zivoga- Kakva strasna kazna. Kad nije ni to pomagalo da se iskorijeni takav tezak tradicionalni defekat, naredio je partiji da nadje drugo rjesenje. I nasla ga je, tvrdi se ali kako, ostala je samo tajna. Svuda smo srecali ogromne otamnele, oronule tvornice, te bunkere, sto sve potsjeca i opominje na oziljke iz staro - nikada se ne ponovilo- vrijeme, vladavine Enver Hodze.

HAMO MULIC, jun 20011 godine

WWW.GUSINJE-PLAV.COM - PLAVSKO GUSINJSKI CNN


 Redakcija   (9. jun, 2009)  



Tehnicki urednici i web dizajneri: braca Edvin i Edin Hot




Redakcija:

     Rafet Hot         Selim Cekic        Nuki Lucevic     Senad Sehovic     Hamo Mulic.


Contact us | P-G Studenti | Knjiga Gostiju | Glavna Stranica
Copyright © 2002-2009 www.Gusinje-Plav.com