Autor teksta: Avdo Metjahic (SAD)
Nijesam historicar, ma da dosta vremena posvecujem proslosti naseg kraja, pa i citavog Bosnjakluka, a i posjedujem solidnu biblioteku sa rijetkim djelima, koja u njima imaju najmanje slika, a najvise dokaza. Meni personalno mnogo veseli kad me neko svojata, jer tek onda osjecam da sam vrijedan vise nego sto ustvari i sam mislim. Nasa stara narodna poslovica kaze: “ Za dobrim se pastuhom prasina dize, a za kljusetom, samo smrad.” Kroz noviju historiju nas Bosnjake svojataju Hrvati, Srbi, Siptari, a sad poceli i Bugari. Dali ima u tome istine ili ne; necu zalazit, jer to je preduga tema, pa ce doci do natezanja i zatezanja, jer mi Bosnjaci nase Ljuge ne dozvoljavamo jedan drugom, da je drugi u pravu, ali to ne branimo strancu, nego mu udovoljavamo.

Znam i siguran sam, da nasi stari u vecini nijesu bili takvi, nego su uvijek znali; “ ko kosi, a ko vodu nosi”. Vratimo se samo sto godina u nazad i nasem “memljecetu” , pa cemo uocit, da smo imali plemenske prvake ili muftare, ustvari prvake nase Ljuge. Takvi su se morali najprvo pokazat u svojim kucnim zajednicama, u kojima su zivjeli nekolko brace i amidzica, koji su gurali svog pametnijeg brata ili cak amidzica, pa se desavalo da najmladi, ili srednji brat bude staresina obitelji. Takvog su prihvatali rodaci, selo i sredina u kojoj je zivio. Takvim su dodijeljivane titule Vojvoda i bajraktara, jednog pa i vise plemena. Danas smo dosli do toga, da niko nikog ne priznaje, i da svi “kosimo”, a da nam niko vodu ne nosi, pa cemo pocrkat od zedi, a livade nam ostat nepokosene. Dosli smo na tome; gdje su vise nego tri nasa covjeka, tu vlada nesloga i nadmetanje, ko vise zna, pa je uvijek prisutna ona nasa krilatica: “Stan miljko, ja to bolje znam”, kojoj vidamo velika sera. Da je srece pa da se na ovoj stranici javljaju sa komentarima, ljudi koji “znaj vise”, i bave se prosloscu svog naroda, sto ih mi do sada nijesmo imali mnogo. Nama je jedino poznat rahmetli Dr. Mustafa Memic, koji je uradio sve od sebe, da bi nam do nekle docarao nasu proslost. Kolko je uspio, vrijeme ce pokazat svoje.

Istrazivanja historije i proslosti svog naroda, nije bas zavidan i jednostavan posao, jer zahtijeva mnogo mukotrpnog rada, a i mnogo financija, koje mnogi nadareni nemaju, pa ako nema neka institucija ili drustvo da finansira takav projekat, onda je mrtav. Za jednog covjeka to je nezamislivo, sem ako mu je babo ostavio ,”hane i ducane”, a on posjeduje veliku dozu patriotskog naboja, takav ce ici do kraja, sto ih mi dosad nijesmo imali. Malo je rahmetli Adila Zulfikarpasica, malo je Mehmed–pasa Siokolovica, koji su uradili cuda za svoj narod i vatan. Meni nije poznat ni jedan plavogusinac, koji je sam nesto veliko uradio, nego uvijek toboze organizuje , gdje drugi snose teret, a on sebi vjesa medalje. Kad govorimo o dovadzijama svog vatana, sjetim se knjige PUSTINJAK, Dr. Bajrama Redzepagica, te price o gazi-Hamzalaru , koji je najavio da se vraca u svoj rodni Plav, te da ce svoju rodenu carsiju preporodit. Od citava bogastva kojeg je najavljivao, napravio je “cenef” i sam ga cuvao, da bi mu neko dodijelio milostinju, i od nje zivio.

Uvijek probam pisat i govorit, da ljude, nosnja, religija i mjesto zivljenja, nemoze odvojit od svoje etnicke grupe, te ja u Americi, onaj u Bosni, Sandzaku, Plavu i Gusinju, i onaj u Turskoj, uvijek smo Bosnjaci.
Izjasnjavati se Bosnjakom , nije dovoljno, jer valjda ima nesto vece i glavnije da bi covjek pripadao jednoj etnickoj skupini, a to je, kao najprvo geneza. Dali je to kod nas na Balkanu prisutno ili ne, morali bi dosta na tome radit, da bih dokazali sebi i svijetu, jer mnoge skupine ljudi su prisli drugoj etnickoj grupi, dali to bilo uplicanjem vjeroispovjesti ili pak iz koristoljublja. Nebi nabrajao ovakve slucajeve, jer ih je puno, samo bih napomenuo; narodi ako se pretopljavaju, oni se ne isparavaju. Jezik te uvijek ne cini pripadnikom jedne etnicke grupe ili skupine. Ne bar na Balkanu.

Da spomenem jedan dogadaj koji se desio prije vise nego dva vijeka, u Kucima i starevini nekih plavsko – gusinskih plemena, bar kako neka predanja kazu. Za dvije nedelje Kuci su prelazili iz katolicanstva u pravoslavstvo, ravinih sest puta, i nakraju se prepolovili, na katolike i pravoslavce. Katolici su ostali bit ono sto su bili i ranije, Siptari, a ona druga grupa prihvata pravoslavstvo. Poslije podmuklog ubistva Jusa Mucina Krnjica u Podgorici, oktombra mjeseca 1874.g. i odmazde za Jusovo ubistvo od podgoricana , Kuci se definitivno pripajaju Crnoj Gori. Nebi ulazio u detalje svega ovoga, jer je duga “incaja”, ali samo da napomenem kako je doslo, da za dvije nedelje, sest puta Kuci prelaze iz jedne kriscanske sekte u drugu. Evo kako: Dolaskom monsinjora iz Skadra i donosenju darova za Kucke glavare, i njihove miljenike, Kuci listom prihvataju ,katolicanstvo, jer je bilo i nesto pravoslavnih. Kad dode vijest do pravoslavne crkve, patrijah posalje emisare sa jos vecim darovima, za iste ljude, te oni opet okrenu narod, pa opet u pravoslavlje, i tako ravnih sest puta, tamo i ovamo, i nakraju se prepolove. Pa cu citirat jos jedan dogadaj koji se zbio na Cetinju, kod izgladnjelih brdana, ustvari Crnogoraca.

“Jedan od Sedam velikih Petrovica, u mnogo cemu i najveci, u crnogorstvu svakako, u rijetkoj dokolici uz rasplamsali kamin u “Biljardi kuci Petrovica”, kao uzgredno, mozda uz kobasice na spici i crmnicko vino, upita jednog svog inace prestarjelog senatora da li je on Crnogorac ili Srbin? Ne trepnuvsi i ne zalivajuci kobasicki zalogaj vinom, upitani odgovori: “Ja, Gospodare, bogami, Srbin”. “A zasto, senatore?” – obrecnu se onaj prijeki i mozda najcrnogorskiji Petrovic. “Vise ih je i bogatiji su, Gospodare” – odgovori senator punih usta kobasice. Predanje, a i dokumentaristika, kaze da je prijeki Petrovic pljunuo svoga starog senatora, cusnuo pred njega svoju porciju prigrijanih kobasica, i ljutit od trpeze ispred kamina ustao”. Dakle prema ovome, mozemo ustvrdit da je kod jednog soja ljudil, nacionalna svijest prije svega ekonomska kategorija, a ne istorijska, drzavna i kulturoloska! Uzeo sam nase komsije i sugradane za primjer, jer su se uvijek okretali onom koji ih je davao da napune svoju”busu”, pa radi “buse” su se odricali svojih korijenja. Odricat ce se mnogi i naseg bosnjastva i to ubrzo jer im poznajem kajdu. Da se vratimo na nosnju nasih predaka, i samo da ponovim opet i opet; da su glavu pokrijali culahom a stariji su imali “calmu”, oblacili caksire, dzamadane, kozuhe, a neki koji su bili imucniji, i curkove. Pedesetih godina proslog vijeka na ulicama nasih carsija vecina nasih ljudi su nosili cilah, pa samo da idem malo dalje i od Plava i jednom posjetiocu nasih sela. Bio je to neki stari siromasni Beranac, koji je za vrijeme zime prosio po nasim selima, da bih prehranio svoju familiju. Sjecam ga se dobro, da je bar nekolko puta prenocio kod nas, i da je na glavi imao culah, obavijen nekom krpom,, sto je licilo na neki dotrajali sal.

Takoder nesmijem zaboravit bosnjackog Homera, rahmetli Avdu Medjedovica, kojeg je oslikao za vrijeme intervijua, Albert B. Lord, pa evo i njegove orginalne slike na knjizi od istoimenog autora koju posjedijem: “The singer of tales”. Na ovoj orginalnoj slici rahmetli Avdo na glavi ima culah, ma da su neki novo peceni Bosnjaci probali i to falcifikovat i namjestit mu fes.
Ako laze koza, rog ne laze.
U Danskoj Kraljevskoj biblioteci u Kopenhagenu, pronadeno je vise tomova usmenog blaga Bošnjaka, pod nazivom "Serbo-Croatian Heroic Songs", koje je objavio ugledni Harvard University, odnosno njegov: “Center for the Study of Oral Literature”.

Zasto se gospoda ne bune oko ovog svojatanja i krade naseg blaga, nego im smeta istina, koja je nezaobilazna. Na ovoj stranici je nedavno administrator postavio par slika koje je sacuvao nas uvazeni akademik Zuvdija Hodzic, pa pazljivo pogledajte nosnju ljudi na ulicama nasih carsija, od kojih mnogi nemozete bjezati, jer je prisutan “culah” na svakom koraku.

Nijesam reagovao na pisanje gospodina Pjetrovica, sto iznosi svoje misljenje, ali jesam, jer se dotakao mene licno, gdje kaze: “Ne dopustivo je kada neko svjesno ispreskace jedan niz historiskih cinjenica, kao sto g. Metjahic to cini kada je govori o Bosnjacima Plava, Gusinja i Sandzaka, a pritom se koristiti propagndistickim materijalom nekih pronacionalista i etno-homogenih bolesnih umova”.

Znaci, dopuustljivo je nekim, da vrse praznu slamu i prenose neistine, samo da bi se sto dalje distancirali od svog stabla jer momentalno nije popularno. Nijesam ispreskakao nikakve cinjenice, jer video slimak je istinit i nosnja Pazaraca je bila ono sto se vidi na snimku, sto ne znaci da su Siptari. Uvijek sam znao da neki ljudi volje knjige sa vise slika, pa ako ih nema, oni ih i ne “citaju”, sto je mnogim priustio gospodin Pjetrovic da cak vide slike Odisejevog kipa.

Saradjivao sam sa ljudima koji su iznijeli bosnjastvo na svojim ledima, jos od kasnijh sedamdesetih proslog vijeka. Pred same probleme u Jugoslaviji, moj prijatelj gospodin Besim Velic, je izdavao magazine BOSNJAK, koji je izlazio jednom mjesecno, a uredivao ga je rahmetli Dr. Jakub Bacic, predavac na Colimbiji uneverzitetu i moj prijatelj. Nas nekolko je saradivalo i pisalo u ovom nasem mjesecnjaku, pa kad sam dobijao list, ja sam ga dijelio nasim ljudima. Bilo je onih koji su jedva cekali da se stampa, a bilo je onih koji su odbijali da ga uzmu, i ako je bio besplatan, jer su bili veliki Jugosloveni. Jedne prilike podijelim novine svim onim koji su ga trazili ranije i dam jedan primjerak danasnjem hodzi Ali-pasine dzamije u NY, B.M. Prihvatio je novinu, ali je odmah napustio local i vratio se je poslije par minuta. U meduvremenu jedan od nasih dobrih momaka, zvani “aga”, trazi list Bosnjak, ali ja nijesam imao vise, sto mu saopstih, nasto mi rece:
- Imao si za hodzu, da ga baca u kantu za smece, a meni nijesi ostavio.
Nijesam povjerovao sto cuh, pa sam ustao sa agom, koji me odvede do kante za smece, gdje je bio na vrhu smeca list Bosnjak, previjen na pola, kako ga je hodza previo tu pred nama. Ovaj isti hodza je poslije 1993 godine, gurao ljude da se vrate Bosnjastvu, i bio veci Bosnjak od onih koji su to sve iznijeli na svojim ledima. Ja sam srecan sto se ljudi vracaju svom iskonu, ali to moraju zadrzati, i ne trcati pred rudom, jer dosta smo lutali od nemila do ne draga.

Buduimo ljudi, budimo Bosnjaci!

Kolko smo koji od nas Bosnjaci, najbolji bi nam bio dokaz DNA, na cijim rezultatima bi se mnogi Balkanci iznenadili, jer taj narod koji je zivio hiljadama godina na nasim prostorima, nije se ispario, nego je tu, u Siptarima, Bosnjacima, Crnogorcima i ostalim. Pjetar, Nika, Kolja, Djon, Radon i drugi nijesu pali sa marsa, nego im je krlja u tim vrletima danasnje sjeverne Albanije i brda, od Prokletija do Dinare. Da zavrsim moje izlaganje i citiram: Anonim “Svaka grupa ljudi, ako se poredi sa ljuskom anotomijom, moze se svesti na cetiri dijela tijela. Postoji mastovita glava – oni koji provode vrijeme smisljajuci kako ce neko drugi odradit posao mjesto njih. Postoji jezik – oni koji su glavni za pricu, ali tesko da se prihvataju bilo kakvog posla. Zatim je tu ubojita pesnica – koji poruse sve sto ostali pokusaju da izgrade. I, konacno, postoji kicma – oni koji sve preuzimaju na svoja leda i jedini zaista rade.”

Svakako necu ni ovaj put izostavit neku salu ili anegdotu iz naseg naroda:
Domacin posjeti cobanina, najmladeg brata koji je provodio svo vrijeme sa ovcama na planini, a da rijetko je kad silazio u caršiji. Kad se domacin sasta sa bratom cobanom, pošto se upitaše za zdravlje cobanin ga upita:
- Imalji što novoga brate odozdolj, - misleci na ostale ukucane i carsiju.
Brat da bi se sa njime našaljio, uozbili se te ce mu reci:
- Ima dosta!
- A šta? – Upita ga radoznalo brat cobanin.
- Neko opljackao džamiju i ukrao jedan cilim, pa kažu da si ga ti - rece mu brat.
Pogleda cobanin brata sa cudenje i poce se kljeti.
- Kako tako junace. Ako znam de su toj džamiji vrata, ne umro ka musljiman, a ne da kradem ciljim.

GUSINJE-PLAV.COM ----- NAMA SE NAJVISE VJERUJE