Autor: Vojin R. Nikolic, Ph.D.
Iz zbirke “Price iz djetinjstva”, Unireks, Podgorica, 2007.

Koliko samo onoga što je najbitnije za ljudski život može ponekad stati u skromno sredstvo, ogranicene zapremine! Može li, onda, biti da jedna omanja, stara korpa, opletena od suvog vrbovog pruca, može lako primiti i uspješno ponijeti u sebi više ljubavi nego i najveci kontejneri u dalekoj zemlji bogatih, no stranih, ljudi?

***

U jesen 1967-e, stariji brat i ja preselismo se iz Tehnicke škole “Boris Kidric” u Kosovskoj Mitrovici u Tehnicke škole u Titogradu, on u Gradevinsku “Marko Radevic”, a ja u Mašinsku “Vaso Aligrudic”, koje dijeljahu istu dvospratnu zgradu, tamo preko Morace, blizu Studentskog Grada. U to vrijeme, školska zgrada bješe na samom kraju varoši. Nekoliko zapuštenih livada, sa polurazrušenom crkvom na sredini, odvajahu je od niza prvih kuca, sa cestim baštama i krevetima loze, u naselju ispod Maloga brda i Momišica.

Otac nas smjesti u Internatu na južnoj strani grada, što se savijaše u polukrugu oko starog i zapuštenog groblja, podno brda Ljubovic. Internat imaše nekolike zgrade od tvrdoga materijala, obojene u žuto, montažnu baraku prema groblju i nadstrešnicu iznad desetak cesama za umivanje. Cesme bjehu iznad zajednickog betonskog korita, dubokog oko tri pede, a nadstrešnica bješe, ustvari, produžetak krova nad niskom i podužom kucicom, u kojoj bjehu nekolika kupatila za dake, u kojima se mogahu okupati jednom nedjeljno. Pricaše se da su žute zgrade bile talijanske kasarne u minulom ratu. Iza kupatila bješe kuhinja zajedno sa trpezarijom - takode niska zgada - oko koje se, vec na kvarat od ure, ili više, prije obroká, redovno formiraše dugi red goluždravih djecaka. Djevojcicá ne bješe u Internatu. Oko stotinjak daka bjehu podijeljeni na tri vaspitaca: Vešovica, Celebica i Vuletica. Naš vaspitac bješe Luka Celebic, “Brka”. Živijaše sa ženom na pocetku naše barake, gdje dvije sobice bjehu povezane zajedno u stan za Vaspitaca. Brka bješe dobar i jednostavan covjek, iskreno zabrinut za svakoga od nas, kao da bjesmo njegova djeca. Cesto bi me pitao ima li koja nova petica i, kad bih mu rekao da ima, njegovo široko lice bi se raširilo još više, u onu vrstu osmijeha koja nam nepogrešivo govori: “Raduje me tvoj uspjeh!”

Naš ulaz bješe od istocnog kraja barake, sa strane Jadranske magistrale. Kad se prode Brkin stan, pocinjale su dacke sobe, po tri ili cetiri sa obije strane. U sobama bjehu obicno po cetiri daka. Cetiri vojnicka kreveta, “na šuštru” (sa žicanom mrežom), bjehu jedini namještaj, osim malog i dotrajalog stola i cetiri trošne stolice. Grijanja nemaše ali zato, kad pocnu cuvene podgoricke mecave koje, nadiruci sve otud od Lješkopolja, oštro šibahu da “odvajahu meso od kosti”, uvijek se moglo otici kod Brke i tražiti još jedno debelo, sivo cebe, koja kao da bjehu sa vojnog otpada. Moj brat bješe našao negdje baceni rešo i donio ga i spojio za grlo od sijalice, pa bi se celicna spirala zacrvenjela kao krv i na njoj se mogahu dobro ogrijati promrzli prsti. (Jednom, kad brat bješe otišao kuci, ja dovedoh nekoga njemackog turistu, autostopera, da prenoci. Sporazumijevali smo se na oskudnom engleskom. Kad vidje bratovu “grijalicu”, upita: “Kriminal elektrik?”)

Pošto mi bjesmo stariji razredi, brat cetvrti a ja treci, to Brka bješe stavio sa nama u sobu samo još jednoga daka - Milorada Vukanica, negdje od Murina. Bješe prvacic i idaše u Ugostiteljsku školu, smjer konobarski. Smiješno izgledaše svaki put kad obuce bijelu košulju i crne pantalone, a stavi leptir-mašnu, da ide na praksu. Bješe vrlo osjetljiv i teško mu padaše što je, po prvi put u životu, odvojen od kuce. Brat ili ja bi cesto, kad ostanemo dugo nocu da radimo graficke radove, ili ucimo nešto drugo, culi njegovo tiho jecanje ispod starog, sivog cebeta. Naša soba imaše prozor, okrenut na sjever, i gledaše na jednu od onih žutih zgrada. Izmedu zgrade i prozora, nasred cistinice od oko sedam-osam koraka, rastijaše drvo, košcela, desetak santimetara u precniku stabla.

Iako novi u ovoj sredini, nadosmo nekoliko drugova. U Ugostiteljsku školu idahu i dva naša Zagarcanina, koji cesto navracahu do nas. Jedan se zvao Spasoje, a drugi Stanko. Spasoje bješe veoma zgodan, otresit i staložen, vrlo lijepe naravi. Stanko bješe druga prica. Slucaj ce htjeti da se, nekoliko godina kasnije, ja oženim Spasojevom sestrom od rodenoga ujaka, a da Stankov brat oženi našu sestru od, ne istoga ali blizoga, strica. Svijet je mali…

Subotom uvece, poslije casova, ja bih uhvatio autobus kod Sat (Sahat) kule i išao kuci, u Planu. Vozio bih se do Kosica, pa onda ima oko pola sata pješke, što nije ništa, imajuci u vidu da sam do škole u Spužu i nazad, od petog do osmog razreda, pješacio oko tri sata svakog dana. Od kuce bih donio hrane, jer u Internatu nemaše dovoljno. Brat je rijetko išao, uglavnom je to bio moj zadatak. On bi išao za praznike i za rasput. Jednom, u proljece, kad se vratih, nadoh ga pored otvorenog prozora. Cita neku novu, debelu knjigu. Dar, bješe završio maturu sa odlicnim uspjehom.

Blizu autobuske stanice bješe i pijaca – stara pijaca okružena niskim zidicem. Unutra bješe tridesetak betonskih stolova na kojima žene prodavahu uglavnom jaja, sir, skorup (kajmak), kobasice, a poneka, od nužde, i sušeno svinjsko meso, rebra, pa i poneku pršutu. Zecke žene prodavahu zimi suve ukljeve, a s’proljeca živu ribu, krapove (šarane) i poneku jegulju. One iz Martinica i Pipera poredale bi preko sivog betonskog stola po nekoliko nizova suvih smokava, od kojih pola pijace mirisaše. Niz smokava iz Pipera smatrao se najljepšijem “kolacem”(poklonom) i obicno se nosaše, uz bocu lozove rakije, kad se djevojka ili momce vjeri, ili, ne bilo primijenjeno, kad neko zanemogne i “ne obiduje ništa drugo” (odbija svaku hranu), no zalikuje suve smokve. Ljeti je ponuda bila sasvim drugacija i sastojala se, najviše, od sezonskog povrca, raznih vrsta.

Ponedeljak bješe pazarni dan u Titogradu. Kako pijaca bješe na vjetrometini, po cijelu jesen i zimu, koje se ovdje ne razlikovahu mnogo, mršave seoske žene povijahu se pod snažnim zamasima sjeverca i naletima neumoljive kiše koja, padajuci s’vjetrom, olako obilazaše naherene nadstrešnice. Dolje, ispod “taulina” (stola), napacena stopala grcahu se od studeni u hladnim gumenim opancima. Razocarane što “niko ni da pita što su došle”, žene bi povremeno puštale onu skoro nestvarnu kombinaciju glasa i placa, što samo dugotrajna bijeda i gotovo beznade mogu da oblikuju: “Evo skorupa, gospodo, mrtva bi ga usta jela.” “Gospoda” bi nadmeno okrenula odebljalu glavu, sa pundom kao naviljak sijena, prema ovoj sirotoj ženi i, bez trunke saosjecanja, naduto pitala: “Okle si ti, ženo?”, kao da hoce da pokaže da, eto, ona može da bira iz kojeg ce kraja skorup da kupi. “Sa Klikovaca, sa onu bandu Spuža, ako ste cujali…”

Majka bi obicno rano prodala. Redovno bi iste žene kupovale kod nje, pa bi je cesto pitale: “Hoceš li doci opet u sledeci ponedeljak?” “Bogomi, necu moc’ u ovi prvi, ali u oni drugi ponedenik, bože zdravlja, ‘ocu, ako me što ne omete.” Obicno bi donijela tri-cetiri grude mladoga sira, što se bijelijaše kao snijeg i bješe mek kao duša. Ne skidaše povlaku sa varenike, pa se zato njen sir topljaše u ustima kao najljepši skorup s’ Lukavice. Mirisaše onim domacim mirisom hrane spemljene za sebe i svoje, a prodavaše ga “od nužde.” Ostavila bi po jednu grudu, da šalje ocu na rabotu, a i djeca ga voljahu. Na pijaci, cesto bi pitala one oko sebe: “Bogoti, koja je ura?” Bojaše se da ne odocni u Internat i na autobus.

Kad prodá, blistajuci sva od srece, žurila bi u samoposlugu, jer znavaše da moramo malo poslije dvanaest u školu. Kúpila bi cijelu veknu hljeba i izrezane salame na mjeru. Još na pijaci, kúpila bi lijepijeh jabuka, onih što ih zvahu “pecke”, i to uvijek pet. Cetiri za cetvoro njene djece.

Negdje pred podne - jer išli smo popodne u školu - dok sjedimo i ucimo, brat ili ja bi rekao: “A, evo je, tako mi boga!” Cistinicom pored košcele dolazila je majka, u crnini i ubradena crnom maramom. U jednoj ruci bi, obicno, nosila staru lumberu (kišobran), a u drugoj pletenu korpu, onu vrstu što crnogorske žene sa sela vecinom nosahu kad idu u trgovinu, ili u goste, pa stave darove, ili kad nose radnicima rucak. Nekad davno, skupljala je pare, od pazara do pazara, i kúpila ovu korpu kod Milorada Becovoga. Milorad bješe slijep, bez oba oka, ali nemaše majcinoga sina sa oba oka koji mogaše oplest’ korpu, ili oplet za demidžanu za vino ili rakiju, ni primac’ Miloradu. Jedan od onih primjera kad se priroda gorko pokaje što pretjerano uze na jednoj strani, pa bi da obilato nagradi na drugoj, no je pusto dockan. U korpi bi majka donijela stvari za prodaju. Uprtila bi korpu urivkom na pleci, do u Kosic, na autobus, pa onda u ruke.

Vidi da smo je vidjeli i smije se prema prozoru. Još malo, pa cujemo njene žustre korake na trošnom podu drvene barake. Tiho kuca na vratima. Ulazi i ljubi se sa bratom i sa mnom, iako je mene vidjela juce popodne. Postavlja korpu na klimavi stocic, uklanja trošnu no cistu krpu, kojom je pokrivala sir na pijaci, i ispod nje se ukazuje zlatno-žuta rskava kora još toplog hljeba. Miris salame puni oskudnu sobicu. Onda izvadi tri od onih jabuka i veli: “Dajte jednu Miloradu kad dode i mlogo mi ga pozdravite.”

***

Tridest i cetiri godine kasnije bio sam na istom mjestu. Barake je odavno nestalo i samo se vidi, zarasto u korov, niski betonski prag što je nekad povezivao njene dvije polovine. Ništa više nije isto… Tamo od Jadranske magistrale dopiru šumovi stotina vozila, u kojima neki drugi ljudi bjesomucno žure u potrazi za životnom srecom. Htio bih da viknem, da jauknem, no ne mogu, nemam snage… Kad bih mogao, rekao bih im: “Stanite, vratite se! Sreca nije tamo gdje mislite. Ona je ovdje, kod ovog panja košcele, u staroj korpi od vrbovog pruca.”

U Menketu, Minesota
30.april 2010.godine

WWW.GUSINJE-PLAV.COM - PLAVSKOGUSINJSKI CNN