Pise: Avdo Metjahic (SAD
Lokalni izbori u nasoj opstini Plav, dodoese i prodose, ali osta sjena na dogadje koje nijesu bas za lijepo sjecanje. Prljava agitacija, podplacivanja i kupovina glasova, prodavanje svoje casti i ponosa za sitnis, i brukanje svojih velikih predaka, postade mana mnogih. Zalosno za moje Gusinjane i Plavljane, koji su uvijek bili ponosni ljudi, i nikad mi koji smo davno napuistili svoj vatan, ne mozemo povjerovat i prihvatit, da postoji takvo nejedinstvo, takav razdor medu Bosnjake, a i Bosnjake i Albance koji su uvijek jednom “dusom disali”i nikad jedan drigog nijesu ostavljali u blatu, sto sumnjam da ce se i ovog puta desit. Kad se radi o jedinstvu ova dva naroda, dodu mi u sjecanju dogadaju iz 1967 godine, kad su Bosnjaci i Albanci slozno i preko zahtjeva republickog komiteta CG, da se glasa njihov covjek, rekli svoje: mi smo ovdje ti koji biramo nase prestavnike. Sjetim se 1989 i Milosevicevog pohoda na nasu opstinu i protjerivanja njegovih mitingasa, i to zajedno Albanci i Bosnjaci. U tim okolnostima svi su bili jedno, i nije postojala nikakva stranka ni sa Plav, a ni za Gusinje, nego je bilo jedinstvo koje treba pamtit stolecima, pa i dalje ga gradit kao sto su ga graduili nasi preci.
Normalni ljudi u nasoj opstini su se opredijelili glasati za svoju nacionalnu stranku, sto je normalno. Glasali su Bosnjaci za BS, Albanci za svoju stranku oni drugi za svoju, a jedan veliki procenat, ni sami neznaju zasto su glasali, ali samo znaju da su dobilo toliko, kolko mogu kupit jednu “srcu zejtina”.
Glasati za svoju nacionalnu stranku, nije prijetnja gradanskom drustvu i demokratiji, nego je prijetnja tom drustvu kad se ne uzme ucesca u izborima, pa takvi poslije izbora imaju puna usta kritike. Onim koji su najvisi na jeziku, a u djelu ih nema, tesko ih je izbavit iz mraka, jer njihovo nebo nema zvijezda. Takvi su dosli na ovaj svijet i prosli a da nikad nijesu svatili u kom su vremenu zivjeli, i za koga su zive. Mi sa strane znamo da nijesu zivjeli za sebe i svoj narod, ali svakako neka im je lahka crna zemlja, onoliko kolko su oni bili lahki svom narodu i drustvu. Neke ljude treba oplakivat kad se rode, a nikako kad umiru, pa Sokrat za ovakve rece: “ Najveca je sreca – ne roditi se”.

Dz. London napisa: “Volio bih vise da budem pepeo nego prasina. Volio dih da moja iskra izgori u sjaju plamena. Prava funkcija covjeka je da zivi, a ne da postoji”.

Nesreca je tog podneblja, sto covjek jos nije svjestan i u mogucnosti da rasuduju demokratski, i raspoznaje dobro od zla, zbog cega se i desava da budu pojedinci zavedeni i da se manipulira sa njima. Zalosno ali istinito. Oni koji se kandiduju za neku funciju u vlasti a gradanima obecavaju blagostanje, onda treba biti na velikom oprezu, jer to je uvijek obmana i nista drugo.
Da mi imamo politicare, ni po jada, jer oni znaju da se ravnjaju po narodu, i da se nikad nece desit da se narod ravnja po njima. Kod nas je gospodo obratno; imamo politikante, pa bi da svoj narod tjeraju uvijek pred sobom.

Procitah negdje da je doslo do svade prije izbora, ustvari da su braca Sabovici napali clanove Bosnjacke Stranke, i polomili im bajrake, psujuci im bosnjacku majku.
Zalosno da srodnici jednog od nasih najduhovitijih i patrioski nastrojenih imama, psuju i vrijedaju svoj narod, za racun nekog treceg. Ako se ne varam, braca Sabovici su bliznji rod rahmetli mula-Ahmeta, koji je bio odan plavsko-gusinskim vrijednostima, zajednistvu i slozi, protivu koje danas rade ova dvojica, i to za sacicu vlasti, u tudem lageru. Kad bi rahmetlije govorile, sigurno bi ih on ukorio, pa im uputio onu nasu plavsko gusinsku krilaticu: “Mrkla vam svijest izrodi jedni”.
Velika je istina, da onaj ko je vladao nad drugim, njemu je nesnosna vlas drugog nad njime, pa je u stanju da uradi i vise nego ono sto se govori, za bracu Sabovice. Moc vladanja, velika je strast tamne strane covjekove naravi, ali takvim dolazi kraj, kakvu nijedan posten covjek ne zeli. Jedna narodna mudrost kaže: "Teško je živjeti u poštenju, a kamoli u nepoštenju".

Jesam, pisao sam i govorio da je Partija za Gusinje obmanjivanje postenih Gusinjana i pucanj u prazno, sto se i desilo. Samo im je jos trebalo da prihvate ponudu, onih koji su im kucali na vratima, i da sve bude zaprzeno i markirano velikom sramotom. Bi bilo suvisno govorit o rezultatima izbora u Gusinju, gdje su sinovi velikih i nekad slavih ljudi, zaboravili za svoje obaveze. Zaboravili su moji Gusinci na obaveze prema svojoj etnickoj pripadnosti, koja je svetinja kod normalnih ljudi. Zaboravili su na obaveze prema svom topraku, i prema jedan drugom, i takoder da nikad Gusinjani nijesu isli za “muhom” , sto se ponavlja poslednjih par decenija. Moji Gusinjani su radije umirali na nogama, nego da bi zivjeli na koljenima.
Samo se pitamo; sto bi sa onim velikim gusinskim ponosom?
Zar nije bilo bolje, svi zajedno u svojoj nacionalnoj stranci, i radit zajedno na otrijaznjenju onih ne upucenih i vracanju istih pod jedno okrilje. Zar nije bilo bolje da smo malo vise slozniji, i da nam je jedini cilj, jedinstvo koje jedino daje dobre rezultate. Nikad nije kasno, jer ovo nijesu poslednji izbori, pa sa svojom nacionalnom strankom, svojim komsijama i jedinim dovadzijama Albancima u nove okrsaje za bolje sjutra. Gospodo Bosnjaci i Albanci; gubitnik je obicni nas covjek, i to sve zbog nesloge i ne jedinstva kojeg neko podgrijava, a na stetu je vas sviju. Minder-puzama su jasla uvijek puna, i to preko leda vas obicnih smrtnika, i tu su, jer su potrebni centrali. Svedoci smo poslednjih nekolko izbora, presjednickih, parlamentarnih i lokalnih, da kandidati od Dukanovica pa do onog Lalicica iz PzG, obecavaju uvijek veliko blagostanje, put preko Vrmose, vracanje opstine Gusinje, i svakoji put se prosetaju do albanske granice, i to je sve. Sva ova obecanja podstecaju me na gazi-Hamzalara, koji je najavio da se vraca svom topraku i da ce preporodit svoj rodni Plav, i nakraju im je napravio jedan “cenef” i sam ga cuvao, da bi zivio od njega.
Prije svega CG nije od nikake koristi taj put, i zasto bi vas otvarali, jer vas jedino ovako mogu drzati kao u toru, pa ako vam je tijesno, eto vam Evrope i Amerike.
Dvadesetih godina proslog vijeka ondasnja vlast, kraljevine Jugoslavije, radila je put preko Cakora, koji je kostao nekolko puta skuplje, nego sto bi kostao preko Babino Polja za Kosovo, ali trebalo je spojit Veliku sa Cakorom i Crnom Grorom, a plavogusinjani nijesu bili vazni tad, kao ni sad. Netrebamo zaboravit slucaj, kad Gusinci poslije okupacije ljuge, balkanskuh ratova i prvog svetskog rata, odlaze u Beograd Nikoli Pasicu, da izdejstvuju pomoc, kako bi popravili porusenu Ali-pasinu dzamiju, a on im odgovara: “Jes, jes, treba crkva u Trebinju”.
Svi mi koji mislimo dobro svom vatanu, necemo prestat trazit istinu koja je puno veca od svakog ljuckog vriska i vapaja, i odkrijevat sve one u nasoj sredini koji imaju vise ljubavi za macehu, nego za majku.
Albanska stranka koju vodi u opstini Plav, gospodina Tahir Gjonbalaj, ne vjerujemo da nece stati na stranu svojih sugradana Bosnjaka, daidza i nipasa. Njegovi sunarodnici bili su uvijek veliki i cvrst dio nase ljuge, koji nikad nije mogao bit poljuljan, nego uvijek sa Bosnjacima cuvali ljugu i njene vrijednosti, koje su nam bile stalno zajednicke. Ni danas nije drugacije, jer plemenici velikog Ahmet Zenelja, i ostalih albannskih plemena nase ljuge, uvijek su na visini ljucke svijesti, i ti koji razumiju svoje vrijeme. Takoder gospodina Tahir Gjonbalaj je covjek koji sjedi u komisiji za SPRJECAVANJE SUKOBA INTERESA, pa sigurno ce naci sa svojim prijateljima i sugradanima Bosnjacima, zajednicki interes i stvorit kaoliciju i jedinstvo nasa dva bratska naroda, koja je uvjek postojala, ali ne u kaoliciji sa svakim. Zato im je najbolje da su zajedno jaka opozicija, koja ce dat vecih i boljih rezultata, za dobro svog naroda.

Lj. N. napisa:
Nemoj da ocajavas ako pravda place,
Zlo i kad pobijedi, nikad nije jace.

Moram svakako napomenuti i jedan vazan factor u nas a to je; da moji Bosnjaci trceci za malom, za kucama koje uvijek moraju bit visocije i glomaznije od bracke i komsinske, nekakvom bijelom tehnikom, autima, pa i nevaznim stvarima, zaboravljaju da ostave bar malo mjesta u svom mozgu za “politiku” koja je itekako vazna. Zato nas komsije nikad nijesu priznavali kao narod, a velika istina je; da se mi nijesmo sjetili od trke za malom, da trazimo ili da se iskazemo ko smo i sto smo.
Mnogi zaboravljaju, da cojek nije sunceva zraka, pa da prode kroz trnje, a da se ne ogrebe. Da bi bio covjek, narod i svoj na svome, biva i da se ogrebes.
Bosnjackoj Sranci cestitam na dobrim rezultatima, i da do sledecih izbora udvostruce svoje clanstvo, te da se opredijele kojoj politickoj opciji pripadaju.
New York, 1. jun 2010

WWW.GUSINJE-PLAV.COM - PLAVSKOGUSINJSKI CNN