www.Gusinje-Plav.com

ARSLAN CEKIC IZ GUSINJA, DIPLOMIRANI SLIKAR I NJUJORŠKI BIZNISMEN, NIJE ZABORAVIO DJECACKI SAN

Uraditi pricu o pilotu Arslanu Cekicu, a ne iskoristiti priliku da vas provoza iznad Njujorka, bila bi velika greška. Još kada je bio u petom razredu osnovne škole u Gusinju, Arslan je želio da postane pilot. Tada je sa svojim starijim bratom radio jedrilicu sa kojom je trebalo da se takmici. Na republickom takmicenju u Podgorici, kao predstavnici škole “Džafer Nikocevic”, on i njegov brat su osvojili prvo mjesto.

Cekic je jedan od prvih Gusinjana i Plavljana što su došli u SAD. Bilo je to 1969. godine. Prethodno je, cekajuci vizu, godinu dana proveo u Italiji. Iako je u Nikšicu završio Pedagošku akademiju – likovni smjer, to ga nije zadržalo u Jugoslaviji. Razloga ima puno. Jedan od njih je taj što je za vrijeme školovanja stanovao kod profesora istorije. Vidio je kako profesor živi, i tada je shvatio da ce za njega buducnost biti znatno teža. Prvi novac u inostranstvu je zaradio zahvaljujuci slikarskom umijecu.
“Kada sam 1968, došao u Italiju, imigrantima nije bilo dozvoljeno da rade. Zahvaljujuci ljudima iz jedne crkve poceo sam u okolini Rima slikati freske. Uradio sam dvije freske i stanovnici toga mjesta bili su veoma zadovoljni. Kasnije sam 1986. godine ponovo obišao to mjesto i vidio da su freske u odlicnom stanju.”

Prva godina u SAD je bila veoma teška.
“Nijesam znao engleski jezik. Za vrijeme školovanja ucio sam francuski i ruski, a engleskog nije bilo. U Italiji sam savladao italijanski. Znanje francuskog i italijanskog jezika mi je pomoglo u Njujorku. Uspijevao sam da se sporazumijem. Istovremeno, pored dnevnog rada, tri puta nedjeljno sam išao u školu da ucim engleski jezik.”

Ubrzo je poceo da radi u akademiji u Sohou, a zatim u ateljeu poznatog americkog umjetnika Larija Riversa.
“Imao sam kod Riversa perspektivu da možda i ja postanem poznat slikar, ali, nažalost, iz drugih razloga sam napustio atelje. Saradivao sam i sa drugim galerijama. Rad je bio težak, a ljudi iz galerija su za svaki moj rad koji su prodali uzimali 60 procenata od zarade. Pri tom su za izradu slike sve bili moji troškovi, a oni su toliki procenat uzimali samo da mi nadu mušteriju. Zbog toga sam riješio da tada odustanem od slikanja jer likovna umjetnost u SAD nije bila na tom nivou kao što je to slucaj sa Evropom. Ovdje se sve bazira na industrijskoj umjetnosti”. Arslan je ubrzo otvorio gradevinsku firmu. Zahvaljujuci stecenom kapitalu poceo je kupovati nekretnine. Tako je kupio nekoliko zgrada… Onda je krenuo u ostvarivanje svojih snova iz djetinjstva.

“Cim sam zaradio novac za školovanje, odmah sam upisao pilotsku školu. Bilo je to 1976. godine, a nakon cetiri godine sam dobio pilotsku diplomu. Avion sam kupio dvije godine ranije jer sam imao pravo da letim i to iskljucivo sam.”
Da naš covjek upravlja avionom bilo je u to vrijeme za gastarbajtere nezamislivo.
“Mnogi nijesu ni vjerovali da sam pilot. Sjecam se kad sam sa mojim rahmetli ocem ušao u jedan lokal, jedan covjek ga je pitao: ‘Bogoti Salihu, cuo sam da ovaj tvoj sin ima avion. Hol’ mi reci ko mu ga vozi“. Doduše, treba razumjeti naše ljude. Teško im je bilo da shvate da neko od nas može da upravlja avionom. I to još u SAD.“

Arslanova velika želja je tada bila da avionom ode u Gusinje.
“Dok je još postojala SFR Jugoslavija, obratio sam se konzulatu u Njujorku i u zahtjevu sam tražio da avionom sletim u Jugoslaviju. Oni su to strogo odbili i naveli mi da postoji velika mogucnost da ce me vojni piloti srušiti, ukoliko povrijedim vazdušni prostor Jugoslavije. Bilo je to prije 24 godine. Njima ocigledno nije odgovaralo da se ja tamo pojavim sa privatnim avionom.” Želja da u Gusinje ode avionom još traje.

“Ako je u avionu samo jedan covjek, onda bi mogao da stavim pomocne rezervoare. Tako bi mogao da svojim avionom odem prvo do Londona. Zatim bih iz Londona krenuo ka Crnoj Gori… Postoji i drugaciji put, ali u narednom periodu cu vidjeti šta ce se desiti.” Arslan danas rijetko slika. Kaže da nema vremena.
“Biznis mi ne dozvoljava. Jer, da bi opstao mora se raditi non- stop. Kad u penziju odem, ponovo cu poceti da slikam.”
Veliku podršku u svemu što radi Arslan ima od supruge Razije i desetogodišnjeg sina Kaplana. Naravno, i nasljednik jedva ceka da postane punoljetan kako bi ucio za – pilota.

Ne može da zaboravi borovnicu i lincuru

Gusinjski pilot se rado prisjetio djetinjstva.
“Bilo nas je devetoro djece, šestoro brace i tri sestre. Ja sam treci po redu… Imao sam divno djetinjstvo. Kao djeca smo svake godine izlazili na planinu koja se zove Košutica Cekica, i na koju samo Cekici imaju pravo. Bilo je to burno vrijeme, odnosi izmedu Jugoslavije i Albanije dosta zategnuti. Na granici je bila napeta situacija i cak ako je neko govece ušlo na albansku teritoriju onda su nastajali problemi. Tada je bilo aktuelno branje borovnica, kao i raznih cajeva. Od toga se zaradivalo za život. I mi kao djeca smo se trudili da zaradimo koji dinar. Vadili smo korijen lincure, brali razne cajeve…”, prica Arslan.

Težak život u Crnoj Gori dao mu je dodatnu volju za uspjehom.
“Bili smo medu prvima koji su kupili zgradu u Njujorku. Prvo smo kupili zgradu na Curc aveniji u Bruklinu koja ima 20 stanova. Tada je koštala 100.000 dolara, što je za to vrijeme bio veliki novac. Nakon toga su slijedile druge kupovine. Otvorili smo i svoj restoran. Moj otac Salih je bio prvi diplomirani mašinbravar u Gusinju. Bio je veoma dobar zanatlija. Ovdje kad smo došli shvatio sam da je nekad bolje imati dobar zanat, nego završiti fakultet. Dok je moj otac bio živ, 1980. godine, kupili smo ranc koji ima oko 250 hektara zemlje. Znao sam da moji stari mnogo vole selo i zbog toga sam se odlucio na kupovinu ranca. Oni su, zaista, bili najsrecniji kada iz grada odemo na imanje”.

Sead HODŽIC

GUSINJE-PLAV.COM ----- NAMA SE NAJVISE VJERUJE

Redakcija (9. jun, 2009)

Tehnicki urednici i web dizaneri: braca Edvin i Edin Hot

Redakcija:

Rafet Hot Selim Cekic Nuki Lucevic Senad Sehovic Huso-Beli Brdakic Hamo Mulic.