www.Gusinje-Plav.com
ZLOCIN I PARE

alt

Piše: Prof. dr Šerbo Rastoder

Da je Crna Gora zemlja cuda pokazuju i sljedeci primjeri. Zvanicna politika tvrdi da je to jedina ex yu republika u kojoj nije bilo rata. I to je hvala Bogu naizgled tacno. Ali je takode tacno da je to jedina država na svijetu koja nije bila u ratu a ima udruženje ratnika , ratne invalide i ratnu sirocad a od nedavno saznasmo i da je priznala ratni zlocin. Naizgled u ovakvom sukobu paradoksalnih cinjenica teško da ce se iko snaci ukoliko se suštinski ne suocimo s stvarnim cinjenicama.

 

Cinjenice.... Crna Gora je pružala utocište izbjeglicama sa podrucja zahvacenih ratovima (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo). Do 1995. godine odnos prema izbjeglicama je bio selektivan (zavisno od nacionalne i vjerske pripadnosti). U pojedinim razdobljima, ukupan broj izbjeglica koje su nalazile utocište u Crnoj Gori je dostizao i jednu petinu broja domicilnog stanovništva, što je bio jedinstven slucaj u svijetu. U proljece 1992. godine, u vrijeme kada je BiH vec bila medunarodno priznata država, crnogorska policija je uhapsila i krajem maja, prema nepotpunim podacima, deportovala 157 bosanskih izbjeglica (114 Bošnjaka-muslimana, 38 Srba i 5 Hrvata) predavši ih policiji i vojsci bosanskih Srba, dok su na teritoriji Crne Gore ubijene dvije troclane izbjeglicke muslimanske porodice. Time je Crna Gora prvi put u istoriji prekršila ne samo jedno od temeljnih nacela svoga obicajnog prava po kojem "nevoljniku treba širom otvoriti vrata" vec i savremeno medunarodno pravo.

 

Muslimanske izbjeglice hapšene su pod izgovorom da su "ekstremisti, ratni zlocinci i ubaceni teroristi". Srpske izbjeglice su za crnogorsku policiju bili "dezerteri i izdajnici". Prvi su, koliko se danas zna, uglavnom pobijeni (njih 83) od srpske vojske u Bosni, dok su s drugima popunjavane vojne formacije bosanskih Srba. Naknadno priznanje (aprila 1994), tadašnjeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovica da je hapšenje i deportacija izbjeglica "bila greška" za koju crnogorsko politicko rukovodstvo nije znalo ne djeluje nimalo ubjedljivo, ako se imaju na umu ambijent i atmosfera koja je dirigovana iz tadašnjih politickih centara moci.

 

Duž granice SRJ i Bosne i Hercegovine tokom citavog trajanja rata bilježeni su upadi paravojnih jedinica, otmice i likvidacije muslimanskog stanovništva, sa ciljem prenošenja rata i na podrucje SRJ, odnosno Crne Gore i Srbije. U tom smislu najviše je bilo ugroženo podrucje pljevaljske Bukovice koje zahvata 31 selo, od kojih je u 25 živjelo muslimansko-bošnjacko stanovništvo. Maltretiranja, prebijanja, otmice (12 gradana), pljackanje imovine, paljenje kuca i džamija, ubijanje (šestoro ljudi) domicilnog muslimanskog stanovništva od strane vojnih i policijskih snaga Crne Gore i SRJ i paravojnih formacija bosanskih Srba 1992-1996. doprinijeli su etnickom cišcenju ovoga kraja na crnogorsko-bosanskoj granici.

 

Otmica 20 putnika iz voza na pruzi Beograd - Bar u stanici Štrpci 27. februara 1993. godine, od kojih osmoro državljana Crne Gore, koju je izvršila vojska bosanskih Srba, bila je samo detalj u dekoru narastujuceg fašizma koji se prelivao i na prostore izvan bosanskih ratišta. Crnogorska policija je pocetkom 1994. godine pohapsila cjelokupno politicko rukovodstvo Stranke demokratske akcije (koja je okupljala Muslimane), medu kojima su bili i poslanici parlamenta. Medu uhapšenima je bilo i slijepih ljudi koje je tadašnja crnogorska vlast optuživala da su "diverzanti". Njih 13 je osudeno na ukupno 87 godina zatvora, da bi ih predsjednik Momir Bulatovic abolirao decembra 1995. godine.

 

Iznijete cinjenice su vec dokumentovane (vec je objavljeno pet knjiga), tako da je uzaludno bilo uništavanje skupštinske dokumentacije. Onaj koji procita knjigu Ibrahima Cikica , "Gdje sunce ne grije", treba da ima ruku u obliku kukastog krsta pa da bude protiv predloga zakona o lustraciji.

 

Medutim, cjelokupna prica o zlocinima je u funkciji dokazivanja stare teze da je ideologija, citaj politika, svakom zlocinu dala smisao. Mislimo da je obaveza intelektualaca, bar onih koji su savremenici tih zlocina da se tome suprostave. Naša iluzija da budemo bolji od svojih prethodnika satkana je u težnji da nam podsjecanja na nedavna nedjela posluže za nauk i da se ona nikada više ne ponove. Pri tome cemo, sa ne malom nelagodom, konstatovati da ne samo što se nedjela ponavljaju, vec ona poprimaju sve vece oblike necovjecnosti koja ocigledno nema granica, kao što nema granica ni ljudska težnja da se bude na suprotnoj strani od zla. Dakle, ako bismo se pozvali na Sartra koji je tvrdio da ako treba da umremo nasilnom smrcu, naš život unaprijed nema nikakav smisao - te da smrt nije projekat istinske slobode, doci cemo do zakljucka da je covjek posljednje decenije prošloga vijeka na ovim prostorima u suštini bio obicni sužanj. Zato je razumljiva njegova potreba da pricom o zlu iskaže želju da se zlo ne ponovi, kao što treba imati na umu da je nerijetko prica o zlu moguca i kao propaganda zla. Kako život obicno nije sazdan od želja, vec od djela svakog pojedinca, to je covjek današnjice najprepoznatljiviji po svom odnosu prema zlocinu. I to prema onom zlocinu koji je, nažalost, uglavnom prepušten sudu istorije. A, istoriju ne zanima svaki zlocin, nju zanima samo organizovan zlocin.

 

Epilog. Davati danas smisao zlocinima pocinjenim devedesetih u ime intelektualnog, politickog ili bilo kakvog komoditeta, ravno je propagiranju zla. Otuda mi svodenje zlocina na crnogorski zakon o obligacionim odnosima, djeluje zastrašujuce jer ga u horu podržavaju državni zvanicnici, advokati (njih jedino mogu razumjeti jer onda imaju odakle naplatiti honorar ), reis bosanske IZ, politicke stranke. Poenta svih reagovanja je da je ponudom o poravnanju od strane crnogorske države za žrtve deportovanih 1992. "država priznala zlocin ".

 

Ne , time je samo utvrdena cijena zlocina i cijena ljudskog života. Tržišna ekonomija je ovdje pobijedila sve crnogorske eticke principe. Zlocin deportacije vrijedi tacno 4, 13 miliona eura na slobodnom tržištu pranja obraza i to se više ne zove zlocin, vec nadoknada štete koja treba da zavisi od stepena srodstva sa stradalima – kako rece aktuelni ministar pravde. Dogovoreno je da iznos naknade za djecu stradalih iznosi po 30 hiljada, za supruge i roditelje po 25 hiljada, a za bracu i sestre po deset hiljada. Zamislite državu koja uštedi pare poreskih obveznika tako što je ustanovljeno da žrtva nije imala ni suprugu, ni roditelje, niti djecu, bracu i sestre, jednostavno bio jado bez ide ikoga.

 

Jednako morbidno izgleda radovanje srodnika žrtve, kojih ima više, ili ce se po zakonu o obligacijama npr. ako je neko imao petoro brace, država odrediti da samo jedan od njih ima pravo na nadoknadu štete. Za preživjele se iznosi naknade krecu od deset do 170 hiljada e, a za njihove najbliže srodnike, djecu, supruge i roditelje odredeni su iznosi od po deset hiljada eura. I tako ako ste imali srecu da preživite ovu grešku crnogorske države možete dobiti i citavih 170 hiljada, mada mi ovdje nije jasno što se pominju i srodnici u slucajevima kada je neko preživio?

 

Ne mogu i da ne zavidim Madoni. Ona odnese pet miliona, a da to niko ne oznaci kao naknadu štete. U tržišnoj ekonomiji jedan njen nastup , vrijedi više od 83 ljudska života?

(VIJESTI)


Urednici Saradnici


Contact us | P-G Studenti | Knjiga Gostiju | Chatroom | Vijesti P-G | Glavna Stranica
Copyright © 2002-2009 www.Gusinje-Plav.com