www.Gusinje-Plav.com

Preselio hadži Emro Tosić

Jedan od najstarijih Plavljana je 17. oktobra ove godine, na samom pragu stote godine ispustio svoju plemenitu dusu. Ona mudrost da:,, Kada umre stari covjek, kao da izgori biblioteka,, kao da je upravo za njega i recena i napisana.

Emro je od osmoro djece ispratio troje, ženu i snahu. Sve to mu je tesko padalo, ali je to i prihvatao kao Allahovu volju. Doživjeo je duboku starost, koju su mu uljepsavala: djeca , 25-toro unucadi i 19-toro paraunucadi. Razlika izmedju njega i najmladjeg paraunuka Tarika je, skoro, sto godina.
Hadži Emro je dosta toga preživjeo i zapamtio. Preživjeo je dosta ratova, bježanija, nemastine i sirotinje. Od brojne familije, samo mu je jedan sin u Plavu. Ostali su rastureni, po svijetu. I to je shvatao kao sudbinu bosnjackoga naroda, koji je, u ovim krajevima, bio, svakome kriv i svakome, na put.
Hadži Emro je, zaista bio, živa istorija. Istorija, koja se ne cita, nego govori, tecno i tacno, o dogadjajima iz proslosti Plava i Gusinja. Emro je rodjen na samom pocetku prosloga vijeka, da bi svoj život, koji mu nije bio ni lak ni naklonjen, zavrsio sto godina kasnije. Hadži Emro je , pored starosnog, rekorda, držao jos jedan, najvjerovatnije i Republicki. Bio je penzioner sa najdužim vremenom koriscenja Fonda PIO. Naime, on je od 56-te godine života, penzioner, i korisnik je iste, punih 44. godine.

Dosta je Plavljana i Gusinjana, koji su poceli da rade, kada je on penzionisan, a koji su, radom, stekli i koriste svoju penziju, od prije nekoliko godina. I ako je, u vrijeme, po zlu upamcenih, 1912. 1913. i 1916. godina, bio djecacic, od samo nekoliko godina, dobro se sjeca tih strahota , po kojima ih ,Plavljani i Gusinjani, pamte. Hadži Emro, i ako nerado, ali tecno i sa zacudjujucom preciznoscu i bistrinom, prica o tim gogadjajima

Imao sam licno zadovoljstvo da, vise od sesdeset godina, poznajem, ovog cestitog covjeka, koji je doživjeo duboku starost, ali i sacuvao vitalnost, dobro zdravlje, zdrav razum i bistro pamcenje. Cesce sam ,sa njim, pricao o raznim dogadjajima, koji su se, u proslosti, desavali na podrucju nase Opstine.

Zahvaljujuci njemu, o nasilnom pokrstavanja Muslimana i Albanaca, o strijeljanju plavskih prvaka 5. marta 1913. i strijeljanju Gusinjana na Previji 1916. godine sam puno vise saznap, nego iz udžbanika, u toku skolovanja. Zapravo u njima I nije bilo ni rijeci o pomenutim dogadjanjima. To je bila TABU tema, za žrtve i njihove ,preživjele sudionike i sunarodnike. Vjerovatno se ocekivalo da ce vrijeme uciniti svoje, prekrivajuci zaboravom i amnestiranjem zlodjela, njihove inicijatore i egzekutore.

Imao sam prilike, da citam i slusam, misljenja pojedinih istoricara, da su za Istoriju bitni argumenti i raspoloživa dokumentacija. To je nesporno, pod uslovom, da su ta dokumenta: objektivna, tacna i da su dostupna. Zar da se, u otsustvu relevantnih dokaza, koji su, svjesno i namjerno unisteni ili pogresno napisani, ne povjerujei onima, koji su direktni sudionici i žrtve tih dogadjanja. Po toj logici, bi, za nekoliko godina, moglo da se negira: postojanje logora za mucenje Bosnjaka, kuca za silovanje i seksualno izživljavanje, pijanih i drogiranih cetnika, nad Bosnjakinjama, nasilna deportacija Bosnjaka- izbjeglica iz BiH sa crnogorskog primorja, genocid i masakr nad Bosnjacima u Srebrenici i jos puno toga bi, da nije živih svjedoka, ostalo zaboravljeno, kao i da se nije ni desavalo.

Hadži Emro se , i ako je ,tada, imao oko pet godina, dobro sjeca, kada su, džandari, na silu tjerali narod da ide na Racinu, da gleda kako ce biti strijeljani, oni koji ne postuju akuelnu Vlast. Da toj Vlasti, moraju skandirati i ako ih je, strijeljanjem Prvaka, prakticno, obezglavila. Ostali su, da bi sacuvali glave, primali pravoslavnu vjeru i njena obilježja. Uz to su morali da u kuce drže i,,kumove,, koji su im davali imena i koji su strogo vodili racuna, da se neko, od ,,novovjernika,, ne pokaje i krijuci ne klanja.

Sjecao se hadži Emro imena kuma, koji je dao, pravoslavna, imena njemu i clanovima njegove porodice, crnogorskih kapa-sisaka, koje je ,,dobrovoljno,, kupio njegov otac , a koje su svi, u gradu, a time i, u njegovoj porodici morali nositi, kao i bezazlene djecije igre sa tom kapom, koja se, na djeciju radost, kotrljala po putu,ali sa, zadovoljstvom, kaže, ,,Eljhamduljilja, to nije dugo trajalo.,,

Emro se, nerado, sjecao i pogibije svojeg oca, koju je gledao, sa tavana svoje kuce, gdje se, ostalim dijelom porodice, sklonio. Toga dana mu je poginuo i brat, i jos nekoliko komsija,a on se, kako kaže, Allahovom voljom, spasio bjekstvom, pred razjarenim krvolocima, koji su ga, i ako je bio maloljetnik, pucali i ranili u nogu. U obližnjem grmu je nasao zaklon. Tu je ostao i cekao do mraka, da bi se vratio kuci u kojoj je nasao mrtve oca i brata, tako da je dalja briga o porodici, pala na njegova nejaka ledja.

Hadži Emro je, do, prijevremenog, penzionisanja, radio teske poslove
Hadži Emro, je,,najvise žalio ,sto , zbog starosti, a, kasnije, i bolesti, u zadnje vrijeme, nije mogao da, vjerske obaveze, obavlja u džamiju, nego je morao da klanja kuci.

Njegova dženaza, obavljena, na Sehovica groblju, 18. 0ktobra, je masovnoscu, pokazala, koliko je hadži Emro, bio cijenjen i kao covjek i kao vjernik. Toga, kisnog, dana je hadži Emra i nebo, ispratilo suzama.
Ako je neko, po ovozemaljskim zakonima, svojim postenim radom i odnosom sa, komsijama, prijateljima, drugovima i svima koji su ga poznavali i na njih , savjetima i lijepim rijecima, djelovao kao mehljem, a nadamo se i po Allahovim dž.s. zakonima, kao iskreni vjernik, do pred kraj života ispunjavao sve Njegove obaveze, ispunio uslove za uzivanje u Dženetskim blagodetima, onda , želimo i vjerujemo, da se njegova dusa, vec, seta po Dženetu. Insalla.
,,Svi smo Allahovi i njemu se vracamo,,.

U Plavu, 01. 11 2007. godine
Ibrahim Rekovic

Urednici

Saradnici