Gusinje i Plav

SAMO ONO ŠTO JE ZAPISANO OSTAJE TRAJNO

Isčitavajući rukopis knjige STARAČKI MUHABETI od autora Avde Metjahića, čovjek se ne može oteti utisku da je odjednom "bačen" u vrijeme i prostor u kome su živjeli starci sa svojim muhabetima, običajima, jezikom, bosanskim a opet malo različitim od sadašnjeg, rekao bih lepršavijim, vjernijim, izražajno i stilski dosljednijim u bilježenju jednog prostora i života ljudi na tom prostoru u vremenu koje je eto davno otišlo, prošlo sa vremeplovom vakta i njegovih mijena koje markiraše i najaviše ovu sadašnju stvarnost, mnogima sumornu i okrutnu a nekima lepršavu i obećavajuću. Kako kome?

Ta i takva stvarnost sadašnjice iznjedri prvo autora Metjahića a on ispisa uzbudljive redove ove knjige, kojima kaza istinu o topracima i rodnom vatanu u kome je živio i odživio najljepše godine svoga djetinjstva i prve zrele mladosti, koja ce ga donijeti ovdje u daleku tudjinu, koja mu silom životnog usuda "utrpa" novi toprak i nametnu drugi vatan, koji je ipak i svači i niči. I baš ta činjenica osjecaja nove sredine koja dolaznicima nudi sve izuzev duše i onoga što covjek nosi samo iz rodne domaje je čini mi se u ovoj knjizi presudila i njenom autoru a i njenim budućim čitaocima.

Autoru, zato što je ispisujući Staračke Muhabete zapisao nešto što velikim dijelom do sada nije zapisano, a čitaocima zato što su "osudeni" da čitajući ovu knjigu budu vraćeni, oni odozdo, svome egu i nacionalnom, kulturnom i jezickom bošnjackom bitisanju, a oni odnekuda drugo, da nauče ono što nisu znali o jednom civilizaciskom ostrvu na kome su bitisali i bitišu ljudi, Bošnjaci, muslimani, odoljevajući silama i haridbama neumoljivoga vremenskoga toka mjerenog Kudret sahatom koji je, na žalost, mnoge slične civilizaciske grupe poslao u zaborav. Pa samo kada bi bio taj razlog, a razumije se da nije, ova knjiga i njeni junaci zaslužuju respekt i pažnju čitalaca. Tome ima i razlog više ako se uvaži autorovo stilski utopljeno, ljudski pažljivo uvodenje čitaoca u radnje koje se u svom dešavanju od opisa i prepričavanja razgovora dobrih djedova vrlo često zalovantaju pravcem na kome se upoznaju običaji, jezik, vjera, arhitektura, etnologija, kultura zivljenja i ostali elementi koji plavsko-gusinjsku bosnjačku dolinu čine specificnom i razlicitom od ostalih sličnih sredina, a opet i uvjek iznad svega nepogrešivo bošnjackom.

Neposrednost i "sočnost" Metjahićevog pisanja daje dozu povećane osebujnosti njegovom neosporno bosanskom jeziku, koji bi komotno mogli nazvati BIŠNJAČKI- plavogusinski kao jednim od lokalnih dijelakata bosanskog jezika.

Ispričane istine iz dešavanja u prošlosti Plava, Gusinja i okoline, kako one koje je doživio autor a posebno one koje je registrovao i upamtio slušajući muhabete staraca, su posebno značajne sa stanovišta istinitosti interpretacije stvarne historije toga kraja, koja je do sada, na žalost, bila ne samo djelimično iskrivljena, zna se od koga, epski nakićena, već i potpuno lažno predstavljena i stavljena u službu glorifikacije svega što je bilo protiv Poturica (čitaj Bošnjaka) toga kraja. Citave su kolone dogadaja i ličnosti koje marširaju ovom knjigom ne smetajući jedni drugima, naprotiv, logikom autorskog spisateljskog senza bivaju uzročno-posljedicno tako uvezane da mreže istinu o ljudima i teškim vremenima koja je preživljavao taj kraj u prošlosti i preživljava ih i u sadašnjosti. Kao ilustracija tome može da posluži činjenica da u SAD-u živi oko dvadeset hiljada imigranata iz Plava i Gusinja, a samo ih je neku hiljadu manje ostalo dole, i ipak sve štima. Kolenovići, Metjahići pa Hoti pa Redžepagići pa Krcići pa Cecunjani pa…itd. Koji žive ovdje u Sjevernoj Americi (SAD i Kanada) su isto kao i oni njihovi suplemenici koji ostaše dolje da čuvaju plemenske pečate i zajednički pečat nacionalne pripadnosti Bošnjaštvu kao historijskoj konstanti toga kraja i njegovih ljudi.

Utoliko ova knjiga može biti i biti ce praktikum za naraštaje koji se radaju i koji stasavaju u dalekom svijetu da ih podsjeti gdje su im korijeni i odakle dolazi loza na kojoj oni cvjetaju i odrastaju u svjesne ljude sa artikulisanom i definisanom nacionalnom bošnjačkom sviješću.

Starački muhabeti, koji se što indirektno protezu od Met-Jahe pa direktno preko Ganije i čitavog paviljonski kazivački izloženog zbira ličnosti, pa sve do posljednjeg starca amidže oca autora ove knjige, zorno i filigranski tačno slikaju sve ono što čini dušu toga kraja i ljudi u njemu, u svemu tome dajuci notu ozbiljnosti svjedocenja o nekim historiski tacnim dešavanjima koja oficijelna, apologetski nahuškana, historija tendeciozno nije zabilježila, a iz razloga što se takvom jednostranošcu htjeo da sačuva lažni mit o čojstvu i junaštvu nebošnjaka i nemuslimana toga kraja pa i cijele Crne Gore a suprotno tome da se Bošnjaci potcijenu, minimiziraju, u konačnoj namjeri da se njihovo postojanje izbriše na tim terenima, i upravo neljudske političke komšinske htijuće mijene u tom pravcu su najbolja potvrda neodrživosti takvih namjera. Otuda i pojave česte prevjere, npr.Vasojevića, koji malo-malo pa prime islam pa opet se vrate pravoslavlju, pa se malo "osjećaju" Albancima i tako u krug, zavisno gdje se veći plijen i pljačka mogu zadobiti.

A dobri starci to sve u svojim razgovorima raspredaju i apotekarski vagaju razloge takvih ponašanja, ne sluteći ni jednog momenta da to jedan mali djećak upija i bilježi u svoj nabrideni mozak, da bi to eto sada u poznim godinama sve upijeno "izlio" na papir i spisateljski osmislio i ovjekovječio u knjizi STARAČKI MUHABETI. Dakle, ovo su samo neki od elemenata koji ovaj knjižni rukopis čine prijemćivim za budućega čitaoca, a u plavsko-gusinjskoj historiji će činiti značajan broj kockica kojima ce se složiti mozajk istine koji ce se neminovno, i to uskoro, morati slagati u toj bosnjačkoj enklavi kao i u cijeloj bosnjačkoj zajednici koja živi u bošnjackoj matičnoj državi Bosni i Hercegovini i medu svima onima razbacanim u dijaspori diljem bijelog dunjaluka.

Medutim ima jedna činjenica prisutna u ovom Metjahićevom rukopisu koja posebno zasluzuje pažnju da bude apostrofirana i istaknuta. To je autorovo nastojanje da dok vjerno opisuje muhabete staraca opiše i njihov tadašnji stav eminentno političke provijencije, kojim oni afirmišu i zagovaraju nužnost potrebe snošljivog života i tolerancije prema komšijama pravoslavcima, uglavnom Crnogorcima a još više prema Albancima-katolicima. Upravo ovaj rukopis ovim segmentom značajno zadire u sveru kompetentnog političkog prosudjivanja koje se komotno može primjeniti i na sadašnje aktuelno vrijeme relativnog mira na balkanskim prostorima ali sasvim primjereno i na nedavnu strašnu ratnu prošlost u kojoj su Bošnjaci na Balkanu bili Katil fermanom odredjeni da nestanu.

I na kraju ovo misljenje o knjizi bi bilo nekompletno ukoliko ocjenjivač nebi budućim čitaocima sugerisao da konačnu njihovu ocjenu o knjizi daju onda kada knjigu STARAČKI MUHABETI dobro isčitaju i to zastajući na pojedinim knjižnim dijelovima, a sve to iz razloga potrebe da bi mogli kao Justicija-Boginja pravde povezanih očiju a otvorena srca i bistra uma izvagati istinu u knjizi rečenu i istu uporediti sa onim što smo do sada saznavali kao nečije druge istine. Ovo se posebno odnosi na bosanski jezik kojim je knjiga pisana i njegovu sučeljenost sa prijetnjom od strane nebošnjaka i njihovog srpsko-crnogorskog jezika kojim vjekovima nastoje da ospore postojanje ovog prvog, bosanskog.

I šta na kraju reći? Avdo Metjahić je odradio jedan nada sve velik, odgovoran ali i težak posao, a na budućim čitaocima je da o svemu tome daju svoj sud i svoju ocjenu. Da bi se sve to desilo prije toga knjiga STARAČKI MUHABETI mora biti tehnički moguća, dakle oštampana, što ja ovom prilikom srdačno preporučujem i želim da to bude i to što prije.

Magistar Šaban NURIĆ, književnik i publicista

Urednici

Saradnici