Gusinje i Plav

SLOBODNA BOSNA

Vladaju li Sandžaklije Sarajevom ?

Novinari SB istražili su koliko su utemeljeni i realni strahovi koji se već nekoliko godina učestalo, više tajno nego javno, maniifestuju kod predratnih stanovnika Sarajeva a prema kojima su im, najkraće rečeno, "Sandžaklije okupirale grad"; istražili smo ko su najbogatiji Bošnjaci iz Sandžaka u Sarajevu, kako su se bogatili, pokušali odgonetnuti tajnu njihovog poslovnog uspjeha, osvijetliti razloge njihove privrženosti Stranci demokratske akcije, te pokušali relativizirati brojne predrasude Sarajlija prema Sandžaklijama.
Tri su tajne uspjeha Sandžaklija:
SOLIDARNOST, UPORNOST I VJEŠTINA U ZAOBILAŽENJU ZAKONA!

Bošnjaci iz Sandžaka jednodušni su u ocjeni da je njihovoj potpunoj nacionalnoj i poslovnoj afirmaciji u Sarajevu najviše pomogla Stranka demokratske akcije *** "Mi nismo uspješni samo u Sarajevu nego i u Americi, Njemačkoj, Kanadi, gdje god da smo otišli" *** Politički i društveno najutjecajnije Sandžaklije u Sarajevu su dekan Saobraćajnog fakulteta i član rukovodstva SDA Šefkija Čekić i višegodišnji direktor GRAS-a Ibrahim Bimo Jusufranić *** Kako su bošnjački doseljenici iz Sandžaka zagospodarili Ilidžom ?

Piše: Istraživački tim SB

Da li su sedam godina nakon rata Bošnjaci porijeklom iz Sandžaka nametnuli svoje metode i uspostavili kontrolu nad političkim, privrednim, medijskim i kulturnim životom u Sarajevu? Koliko su opravdana strahovanja predratnih Sarajlija da su im Sandžaklije "pokorile" grad, promijenile njegov identitet i kulturu, ovladale svim centrima moći, uspostavile paralelnu finansijsku, kulturnu, urbanističku vlast u glavnom gradu Bosne i Hercegovine? Koliki je uopće broj ljudi koji su iz bošnjačkih enklava u Srbiji i Crnoj Gori preselili u BiH, odnosno u 99 odsto slučajeva u Sarajevo i njegovu okolinu? Šta su Bošnjaci iz Sandžaka dali a šta oduzeli Sarajevu? Ovo su samo neka od brojnih pitanja na koja smo posljednjih dana tražili odgovore istražujući "sandžački fenomen" koji je, naravno u Sarajevu postojao i prije rata, ali je svoju pravu eksploziju doživio u godinama iza završetka rata.

Desetak naših sugovornika porijeklom iz Sandžaka, različitih profesija i socijalnog statusa, pristali su o ovom razgovarati ali uz uslov da kako su rekli:"Pitajte sve, ali morate objaviti ono što je istina i što se zna medju Sandžaklijama, ko je i kako uspio".
Kako tvrde sugovornici novinara, većina današnje "sandžačke elite" u Sarajevu je krajem 80-ih godina prošlog vijeka počela sa krupnim poslovima. Porodice iz Novog Pazara, Pljevalja, Sjenice, Prijepolja, Tutina, Plava, Gusinja, Rožaja, kupovali su kamione i prevozili voće i povrće iz Makedonije na "zelene pijace" širom BiH. Potom bi otvarali kafane ili zelenare u Sandžaku, a bespravno gradili kuće na nekom od dvije hiljade sarajevskih klizišta. Medjutim, sve se promijenilo nakon što je Stranka demokratska akcije došla na vlast u Sarajevu. Veći dio danas uglednih Sandžaklija je najviše profitirao na propasti jugoslavenskog dinara. Hiljade uličnih preprodavača je kupovalo i prodavalo devize za dinare koje je iz sata u sat jela hiperinflacija. Bezvrijednih dinara nikada nije moglo nestati jer su ih beogradski kriminalci pod komandom Slobodana Miloševića neumorno transportovali iz štamparije na Topčideru u Sarajevo.
Medjutim ulična preprodaja dinara za devize je bila "sitan posao" za "veletrgovinu". Kako tvrde naši sugovornici, tadašnji biznismeni su za 100 ili 200 hiljada njemačkih maraka kupovali ogromne količine bezvrijednih dinara, a zatim za njih po neoporezovanoj fabričkoj cijeni u državnim firmama širom Srbije, Crne Gore, Hrvatske i BiH kupovali sve vrste robe. Po minornim cijenama kupljene cigarete, kafu, alkoholna i bezalkoholna pića, motorna ulja, naftu, cement, građevinski materijal, mašine, automobili, kamioni, prodavani su za njemake marke. Na robi kupljenoj za dinare u vrijednosti od 100 hiljada DEM, prodajom robe za marke se, prema tvrdnjama naših sugovornika, moglo zaraditi izmedju milion i dva miliona njemačkih maraka. Većina Sandžaklija je novac uložila u (vrlo često bespravno podignute) stambene objekte oko gradskog jezgra Sarajeva.
Navodno se u "veletrgovini" krije tajna Sjeničaka Rasima Bajrovića, vlasnika hotela Astra, kafića Pariz na Ciglanama i Doma Faletići. Naime, Bajrović se našao pod istragom FMUP-a zbog sumnje za pranje novca kada je prebacio 3,8 miliona KM sa računa iz švicarske banke na svoj račun kod International commercional bank d.d. Sarajevo.

Na pitanje da li je iko od ljudi koji se bavio ovim poslovima ikada platio porez državi, naši sugovornici odgovaraju: "Šta ćeš plaćati državi kad to država neće? Niko od nas nije bježao od toga da plaća porez, ali meni nikad nije ušla inspekcija, nikad mi nije našla da sam ja za nešto oštetio državu. Ako ćeš pravo, mi sve što smo zaradili pred rat smo uložili u Sarajevo, u vlast, u kuće, u pomoć narodu, u tu državu koje bez nas danas ne bi bilo".

Sugovornici našeg lista bez izuzetka tvrde da je od svih stranaka jedino SDA pomogla sandžačkom narodu da se osjećaju kao pravi Bošnjaci i Sarajlije. Zahvaljujući SDA, većina nekadašnjih državljana Srbije i Crne Gore su postali državljani BiH, nakon čega su legalno mogli uknjižiti svoju bespravno izgradjenu i neoporezovano stečenu imovinu. Na krilima sveopćeg muslimanskog jedinstva i osnivanja SDA Sandžaka na čijem su čelu bili Novopazarci doktor Rasim Ljajić i bivši bokser i stomatolog Sulejman Ugljanin u Sarajevu je osnovano i Udruženje gradjana Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka. Lidere udruženja je činila intelektualna elita koja je ujedno zauzimala i visoke stranačke pozicije u SDA. Na osnovu čvrste zemljačkoporodične suradnje, udruženje je svoje kadrove rasporedjivalo na vodeće funkcije u izvršnoj i političkoj vlasti, koja je opet poslovala sa zemljačkom klasom novih biznismena.

BEZ NAS SARAJEVA NE BI BILO
Na poćetku rata poseban ugled je uživao prvi komandant Armije BiH Sefer Halilović, kojem se trenutno sudi za ratne zločine nad Hrvatima u Grabovici. Medjutim, kada je Halilović postao žestoki protivnik Izetbegovićeve politike, Sandžaklije su se podjelile. Njegov tadašnji šef kabineta bez imovine i državljanstva BiH u Sarajevu bio je današnji medijski magnat, Crnogorac rodjen u Ivangradu porijeklom iz okolice Plava (Gusinje) Fahrudin Radončić. Sve do 1998. godine Radončić je imao samo rješenje za stanovanje u tudjem stanu u ulici Čekaluša. Danas je Radončićeva porodica vlasnik kuće na Vracama, vile na Mojmilu (Rezidencija Ambasade SAD), vile u Velikoj aleji na Ilidži, AVAZ Business Centera, Štamparije OKO, nekoliko stanova i kuća koje koriste njegovi zaposlenici, velikog broja kamiona, automobila... Trenutnu vrijednost imovine Radončićeve porodice naši sugovornici procjenjuju na trideset miliona KM. Poziciju direktora državne finansijske policije, a nakon rata federalne Finansijske policije koja je kontrolirala poslovanje "samo sumnjivih preduzeća koja nisu bila pod kontrolom SDA", preuzeo je Radončićev prvi rodjak po majčinoj liniji Zufer Dervišević. Predratni student ekonomije Zufer do rata je živio sa bratom Munibom i ocem Mašom u stanu na Otesu. Vozio je crvenog yugu kupljenog na kredit. Danas je porodica Dervišević vlasnik trospratne kuće na Grbavici, nekoliko novih automobila i stanova. Braća Zuferove žene Husein i Ruždija Pirović iz Rožaja vlasnici su firme DATA Projekt koja je nedavno kupila zgradu sa 60 kancelarija u krugu nekadašnjeg Famosa. Drugi krak porodične vertikale Radončić-Dervišević kojom Bošnjaci porijeklom iz Sandžaka kontroliraju kadrovsku, medijsku, obrazovnu i telekomunikacionu strukturu SDA vodi preko Šefkije i Smaila Čekića, rodom takodjer iz Gusinja.
Doživotni dekan Fakulteta za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu, bivši predsjednik UO Air Bosna, Član UO BH Telecoma Šefkija Čekić sa porodicom Radončić je povezan tazbinski preko svoje majke. Saobraćajni fakultet je ustvari Čekićeva privatna porodična škola. Dekan je prvo iškolovao i zaposlio na fakultetu oba zeta, dr. Samira Čauševića, trenutno predsjednika Upravnog odbora BH Telecoma, i drugog zeta Denisa Deljkovića. Denisova sestra je takodjer diplomirala na istom fakultetu i sada radi u BH Telecomu. Šef studentske službe Mirsada Radončić je supruga doktora Dževdeta Radončića, koji je sin sestre Šefkije Čekića. Naravno, Mirsada je diplomirala na Fakultetu političkih nauka na kojem znanje prenose dr. Smail Čekić, prvi rodjak dekana Saobraćajnog fakulteta, i njegov zemljak dr. Rasim Muminović. Diplomu na ovom fakultetu je dobio i brat Dževdeta Radončića Džavid koji živi u Skoplju. On je završio VI. stepen ovog fakulteta u razdoblju 1996.-2000. godina, iako po Nastavnom planu i programu VI. stepen tada uopće nije postojao na Saobraćajnom fakultetu.
Dominantan poslovni uticaj u telekomunikacijama, prema našim sugovornicima, njihovi zemljaci imaju još iz vremena postojanja PTT BiH. Bivši dugogodišnji generalni direktor PTT-a Hajrudin Šuman, porijeklom iz Priboja, u prvim godinama nakon rata je milionske poslove na tenderu davao Pljevljaku Nedimu Čauševiću, vlasniku firme Teloptic. Ovaj biznismen je upamćen po neuspjelom pokušaju kupovine Hotela Holiday Inn za milion KM, koji je austrijskim investitorima nedavno prodat za 44 miliona KM. Uz firmu Mustafe Aganagića koji je bio predstavnik SONY-a, Čaušević je imao monopol na prodaji mobilnih aparata ERICSON. Tako je građanin koji je zatražio uslugu mobilne telefonije u vrijeme direktora Šumana morao u PTT-u kupiti ili SONY ili ERICSON mobitel ako je htio dobiti telefonsku pretplatu na GSM. Finansijske transakcije izmedju PTT-a i privatnih firmi Čauševića i Aganagića išle su preko Poštanske banke čiji je direktor bio Enver Ibragić, takodjer Čauševićev zemljak.

Kada je pokrenut Dnevni avaz, Fahrudin Radončić organizirao je veliku nagradnu igru, čiji je najveći sponzor bio, kakve li sučajnosti, upravo PTT BiH!
Naši sugovornici tvrde da bez konsultacija sa članom GO SDA i svojim mentorom na fakultetu Šefkijom Čekićem federalni ministar komunikacija Nedžad Branković ne smije donijeti nijednu odluku u vezi sa strateškim projektima u telekomunikacijama, drumskom ili avio saobraćaju. Zahvaljujući uticaju zemljaka u vrhu SDA, doživotnu funkciju direktora Gradskog saobraćajnog preduzeća Sarajevo obavlja i Crnogorac, rodom iz Nikšića, Ibrahim Jusufranić Bimo. U Sarajevo je stigao prije trideset godina. Početkom osamdesetih u GRAS-u je došlo do masovnog šverca godišnjim kartama kod uličnih preprodavaca. Tadašnji direktor Nikola Radisavljević navodno je savjetovao Jusufranića da se skloni negdje dok sve to ne prodje. Do 1989. godine Jusufranić se skrasio u UMC-u kao šef uslužnih djelatnosti. Zahvaljujući angažiranosti u općinskim i gradskim strukturama Saveza komunista, kadrovskom kombinatorikom tadašnjeg predsjednika Skupštine grada Salke Selimovića, Jusufranić 1991. godine sjeda u fotelju direktora GRAS-a. Nakon prvih demokratskih izbora, ušao je u Muslimansko-bošnjačku organizaciju, da bi se ubrzo priključio SDA. “Kao član i aktivista SDA, bio sam u prilici pratiti sva zbivanja u društvu i dobijati sve informacije o aktivnostima SDS-a. S druge strane, užurbano se dogovaralo i radilo na tome kako se oduprijeti prljavim nakanama budućih agresora. Pripreme su počele u GRAS-u. Zajedno sa još nekoliko mojih najbližih saradnika, Dželilom Kurtanovićem, Huseinom Zvrkom, Redžom Skalonjićem i još nekim provjerenim ljudima, noćima smo analizirali kako se najbolje organizovati i pripremiti preduzeće u slučaju da dodje do rata. Instrukcije koje smo dobijali bile su od ljudi iz Centrale SDA i PL-a grada. Najviše smo kontaktirali sa gospodinom Omerom Behmenom, tada predsjednikom Stranke i direktorom Centrale SDA...”, piše o sebi Jusufranić u monografiji GRAS 1992-1997. Godine prkosa i inata.
Nakon što je prije tri godine morao napustiti tudji stan na Marijinom Dvoru u koji se uselio tokom rata, direktora GRAS-a je "spasila" njegova nezaposlena supruga Smiljka koja je prije dvije godine kupila zemlju i izgradila luksuznu vilu (500 m2, i 1000 m2 bašte sa fontanom) u ulici Ivana Gorana Kovačića u naselju Kovačići.
"Medju nama ima ljudi koji ne vole SDA, jer ima medju tim zemljacima u stranci svašta, i ljudina i ološa. Ali koja još stranka može donijeti posao nama Bošnjacima? Nijedna. Evo Vi na Bimu udarate, a ne znate da je Bimo jedini Bošnjak u Evropi koji može voditi GRAS! To je nauka. Tamo u GRAS je 80 posto zaposlenih naših zemljaka, ali ima mjesta za sve. Ili pljujete po Čekićima, a toliku su djecu odškolovali pored svoje familije. Vi ne shvatate da se mi pomažemo kako na ulici tako i u školi, preduzeću, a ovdje ljudima to smeta. Nikome mi ne branimo da i oni tako rade, ko je bliži od roda i komšije", kaže Novopazarac, vlasnik nekoliko prodavnica mješovite robe na stupskoj i ilidžanskoj pijaci.

FENOMEN ILIDŽA
Dva sata nakon što je početkom 1996. godine bivši ministar FMUP-a Avdo Hebib zakucao ploču na zgradi tek reintegrisane općine Ilidža, krojač iz Gusinja Saljo Mrkulić je za 130 hiljada KM kupio neuglednu kuću i dva dunuma zemlje. Prije rata Mrkulić je prodavao kožnu galanteriju na Baščaršiji. "Pošten čovjek, sve pare je zaradio u Njemačkoj, im'o gradjevinske firme", tvrde naši sugovornici. Iako je u našem magazinu Mrkulić demantirao da ima bilo kakve veze sa švercom droge, njemački policijski izvori tvrde da su ga sumnjičili za šverc cigaretama. Nekoliko godina poslije kupovine kuće i zemlje Mrkulić je izgradio hotel Hollywood sa parkingom. Danas je Mrkulić, pored hotela, vlasnik zelenih pijaca na Ilidži i Vojničkom polju koje daje u zakup. Pred novu 2004. godinu kod plinskog uredjaja na hotelu Hollywood i pod automobilom parkiranim na ilidžanskoj pijaci eksplodirale su dvije paklene naprave.

Nedavno ubijeni vlasnik Noćnog kluba Florida Kasum Muratović do 1993. godine je u rodnom Ivangradu imao registrirano trgovačko-ugostiteljsko preduzeće. Kao jedan od osnivača SDA Ivangrada te godine je priveden u istražni zatvor u Spužu, pod optužbom da je naoružavao muslimane i prebacivao oružje na Kosovo. Tvrdio je da je za sve vrijeme boravka u istražnom zatvoru bio vrbovan da radi za državnu bezbjednost. Srbijanska policija prebacila ga je u istražni zatvor u Peći gdje je proveo tri mjeseca pod optužbom da je vlastitim kamionima prevozio oružje za Bošnjake u Vitomirici i spremao pobunu. Osudjen je na šest godina a na izdržavanje kazne prebačen je u zatvor Dubrave kod Istoka. Sa ženom i troje djece prije šest godina dolazi kod rodbine na Ilidžu. Godinu dana prije nego će otvoriti Floridu na istom mjestu kupio je objekat koji je radio kao restoran sa muzikom, da bi 1999. izvršio preregistraciju preduzeća u noćni klub. Iako je sumnjičen za šverc bijelim robljem i organizovanje prostitucije, rahmetli Muratović je sve poricao. Tako je prije dvije godine za naš magazin rekao: "U Floridi trenutno radi deset djevojaka iz Rumunije, Moldavije i Ukrajine sa godištima rodjenja od 1969. do 1983. godine. U Floridi nikada nije zatečena maloljetna djevojka, a nikada se nije ni desilo da i jedna od plesačica bude bez dokumenata. Uposlenice imaju mjesečnu platu od 600 KM plus dobitak po plaćenom koktelu (10 KM). Svaki gost koji izrazi želju da mu jedna od djevojaka pravi društvo dužan je naručiti koktel".
Ispucavši jedanaest metaka, Muratovićev ubica navodno je brat djevojke koju je Kasum ubacio u poslove prostitucije, i koji se još uvijek nalazi u bjekstvu. U sklopu objekta Florida, Murat je izgradio i fitnes centar sa saunom a u planu je bila gradnja bazena i teniskog igrališta: “Brat mi u Minhenu posjeduje vlastitu firmu tako da ću uz njegovu pomoć u skorije vrijeme ovdje otvoriti restoran, a ako izganjam gradjevinsku dozvolu, vjerovatno i manji hotel”, govorio je Kasum Muratović za naš magazin. Naši sugovornici tvrde da su osmorica Muratove braće koji imaju, kao i Mrkulić, uglavnom "gradjevinske firme u Njemačkoj", pomagala brata u poslovima na Ilidži, a da je ubijen jer je odbio plaćati reket.
U ilidžanskom ugostiteljstvu se okušao i nekadašnji potčinjeni komandir Ramiza Delalića Fikret Kajević, nakon što je zatvorio restoran Zujevina u Hadžićima poslije policijskog upada zbog kojeg su decertificirani sarajevski specijalci. Jedno vrijeme Kajević je držao "Riblji restoran" u centru Ilidže, ali se zbog konkurencije zemljaka morao povući prema Vogošći gdje je otvorio restoran Royal.
Odmah nakon rata na Ilidži je prvu prodavnicu namještaja otvorio Ljutvo Tahirović iz Tutina, vlasnik firme Dalas BH. Od tada se preko Stupa (gdje je izgradio centralnu zgradu firme) proširio još sa osam prodajnih objekata u Sarajevu. Prije više od godinu dana, sarajevski mediji su objavili vijest da je zbog “porezne utaje veće od milion maraka odredjen pritvor Ljutvu Tahiroviću, vlasnik fabrike namještaja Dalas BiH te trojici njegovih saradnika”. Dnevni avaz je u broju od 9. septembra pretprošle godine izvijestio da je hapšenje “ove četvorke izvedeno po naredbi Kantonalnog suda Sarajevo od 7. septembra”, kao i da je “Odjeljenje za borbu protiv korupcije i pranja novca FMUP-a pokrenulo akciju pretresa objekata u fabrici Dalas BiH”. Tada je, kako je izvijestio Avaz, “u fabrici i drugim objektima nadjena i oduzeta veća količina oružja, municije i drugih predmeta”. Šta se dalje dešavalo medijima je do danas nepoznato, tek se zna da je vlasnik ”Dalasa BH” vrlo brzo izašao iz pritvora.
Da je riječ o vrlo vještom i sposobnom privredniku, Ljutvo Tahirović je dokazao i u vrijeme kada je bio vlasnik i fabrike namještaja “Dalas” u rodnom Tutinu. Tako je on 28. aprila 1999. godine u jeku udara NATO saveza na SR Jugoslaviju uputio Kriznom štabu Civilne zaštite Tutina značajnu materijalnu podršku, kako navodi, “u cilju što uspešnijeg pružanja otpora u odbrani naše otadžbine”. Vlasnik “Dalasa” poklanja Kirznom štabu Tutina naftu, cigarete, kafu, prašak, mete za obuku, krstače sa gredicom i brojne druge potrepštine.
Direktor Tahirović u dopisu Civilnoj zaštiti Tutina poručuje da “se agresoru treba suprotstaviti na svim poljima”, da su on i njegovi radnici “rešeni da se borimo do kraja i da pokažemo neprijatelju da smo najjači kad je najteže”.
Najuspješniji poslijeratni ilidžanski privrednik ipak je pedesettrogodišnji Jonuz Ikić, takodjer "vlasnik gradjevinske firme u Njemačkoj". U izgradnju fabrike mineralne vode "Ilidžanski dijamant" i zapošljavanje 60 radnika, kako je rekao za Slobodnu Bosnu, uložio je 13 miliona KM. “Već trideset godina živim u Evropi, a njen dio je i Bosna i Hercegovina. Nemam granica i ne želim da ih poznajem. I ovo je samo dio svijeta, i to dio za koji interes ima i Istok i Zapad. Meni je normalno da se to iskoristi. Ja radim 20 sati na dan. To je jedini način da se uspije”, objašnjavao je Ikić. U svojoj tridesetogodišnjoj poslovnoj karijeri Ikić je imao i padova. Tako je za ubistvo zbog duga odležao devet godina u zatvoru u Foči, gdje je upoznao mladomuslimanskog vodju Aliju Izetbegovića.
Prva privatna kompanija za proizvodnju džins odjeće u BiH "Ferro Jeans" otvorena je i posluje takodjer na Ilidži. Četvorica braće Selek iz Novog Pazara uložili su milion KM iz poslova svojih firmi u Sandžaku i Njemačkoj. Ovi poduzetni Pazarci tvrde da im je najteži dio posla ranije bio prebacivanje robe u Bosnu. ”Ima puno rizika, graničari nekada svu robu zaplijene, osim toga i cijena transporta je visoka, iznosi četiri marke po komadu.” Upravo zato, braća Selek su odlučila da, umjesto gotovih farmerki, u BiH prebace njihovu proizvodnju. Inače proizvodnja džins odjeće u porodici Selek je tradicija. Amidže i sestre braće Selek u Novom Pazaru posjeduju četiri fabrike farmerki.
Tu je i nezaobilazni Bahrija Kačapor, čija braća takodjer imaju "gradjevinske firme", ali ne u Njemačkoj već u Austriji. Vlasnik hotela i diskoteke AQUA, vlasnik je i skromne privatne kuće stotinjak metara od restorana "Bunker" na rijeci Bosni. Iako kuća vrijedi nešto više od 50 hiljada KM, nijedan ručno radjeni mercedes koji se zaustavlja svaki dan pred Kačaporovom kućom nema katalošku cijenu manju od 400 hiljada eura.
Širenje kapitala Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka na Ilidžu mnogi vežu za njihove poslovne veze sa općinskim načelnikom Huseinom Mahmutovićem i njegovim bratom Selverom kome je prošle godine zbog "neispunjenih obećanja" eksplodirala bomba pod automobilom u centru Sarajeva.
"Novac koje su naši zemljaci ulagali na Ilidži poslije rata zaradjen je u inozemstvu. Brojne porodice su radile, a onda zajednički ulagale ovdje. Laž je da Sandžaklije drže Ilidžu. Najmoćniji SDA ljudi na Ilidži su braća Budnjo iz istočne Bosne, koji su kupili hotele, a sad i poslovnu zgradu FAMOS-a. Veliki kompleks OAZA (predratni restoran "Idu dani") kupio je neki Fočak Frki za 2,5 miliona KM. Niko ne spominje Seada Hecu što drži pijacu na Stupu, a sada bespravno gradi kuću i otvara hotel na Baščaršiji. Ne znam što su Sandžaklije na Ilidži vama zanimljive kada su naši zemljaci jači i bogatiji u Njujorku i Njemačkoj, a to ne smeta ni Georgeu Bushu, ni onom Schrederu", ogorčeno kažu na kraju razgovora naši sugovornici.

DVADESET NAJUTICAJNIJIH SANDŽAKLIJA U SARAJEVU

1. Prof. dr Šefkija Čekić, univerzitetski profesor i član rukovodstva SDA
2. Daut i Bilal Bašović, ugostitelji
4. Fahrudin Radončić, novinski izdavač i biznismen
5. Ibrahim Jusufranić, direktor GRAS-a
6. Hajrudin Šuman, bivši direktor BH Pošte
7. Jonuz Ikić, vlasnik "Ilidžanskog dijamanta"
8. Rasim Bajrović, ugostitelj i hotelijer
9. Saljo Mrkulić, hotelijer
10 Ljutvo Tahirović, vlasnik fabrike namještaja "Dalas"
11. Ramiz Delalić, ratni komandant u Armiji BiH
12. Sefer Halilović, ratni komandant Armije BiH
13. Dr. Rasim Muminović, univerzitetski profesor
14. Daut Bibić, advokat
15. Fikret Kajević, ugostitelj
16. Bahrija Kačapor, vlasnik diskoteke "Aqua"
17. Braća Selek, vlasnici tvornice "Ferno Jeans"
18. Zufer Dervišević, direktor Finansijske policije Federacije
19. Ramiz Dreković, general Vojske Federacije
20. Smail Čekić, univerzitetski profesor

Karakterologija Bošnjaka iz Sandžaka prema Jovanu Cvijiću

PLAHOVITI, PRIJEKI, OKA SOKOLOVOG
Poznati srpski geograf Jovan Cvijić, koji je dugo proučavao karakterologiju Južnih Slovena, stanovnike Sandžaka svrstao je u dinarsko-planinski i izrazito patrijarhalni tip. U ovom se području, piše Cvijić početkom prošlog vijeka, održao pojam plemena, bratstva i rodova, te krvna osveta. “To su najplodnija i najekspanzivnija plemena, iz kojih gotovo neprekidno teku struje naseljavanja i plave susedne oblasti”.

Opisujući karakteristike dinarskog psihološkog tipa Cvijić kaže da spadaju u vrstu plahovitih, prijekih ljudi koji začas i često bez jasnog razloga planu a snažno su obuzeti “težnjom da otmu i izvojuju svoje mesto u svetu”.
Cvijić primjećuje da su ljudi dinarskog tipa u pravilu visokog rasta, “mahom vitki i elastični, nikad gojazni, naglašenih jabučica, sokolovog vida” a glavna psihička odlika je nedostatak stpljivosti i prekomjerna plahovitost.

Rasprostranjeno je uvjerenje da u Sandžaklije spada i stanovništvo Plava i Gusinja, ali to je potpuno pogrešno. Plavljani i Gusinjani nisu Sandžaklije ali imaju puno zajedničkih dodirnih crta: i jedni i drugi ubrajaju se u izrazito patrijarhalni tip s izrazitom dominacijom muškarca i potpunom marginalizacijom žena. Mentalitet Plavljana i Gusinjana oblikovan je pod snažnim uticajem Albanaca s kojim su se miješali, budući da se granica na tom području često pomjerala u dubinu Albanije, odnosno Crne Gore.

Urednici

Saradnici