Gusinje i Plav

U službi zdravlja djece

Mahija Hot - ljekar - pedijatar, rodjena 1950. god u Plavu. Otac Hasim Baković, majka Šema, rodjena Pejčinović. Završila sam Medicinski fakultet u Prištini, specijalizirala pedijatriju u Beogradu. Zaposlena sam u Dom zdravlja u Plavu.

" Najvećim svojim uspjehom smatram sto smo suprug i ja uspjeli da uz svoje profesionalne obaveze i slobodne puteve, sačuvamo porodicu i odgajimo naše sedmoro djece."

Rodjena sam u Plavu u porodici koja je, za ono vrijeme, bila po mnogo čemu netipična za našu sredinu. Prvo, oba moja roditelja su bila obrazovana, što je za poslijeratne prilike bila rijetkost. Drugo, otac je bio vojno lice pa smo često mijenjali mjesto boravka, tako da se ja ranog djetinjstva skoro i ne sjećam. Tek od šeste godine kada je otac dobio posao u tadašnjoj Kosovskoj Mitrovici, i kada se nastanio za jedan duži vremenski period, moje sjećanje ima svoj oblik, ljude i dogadjaje. Roditelji su nas školovali svo četvoro, što je takodje bila rijetkost, osobito za žensku djecu. Mislim, da smo sva pozitivna shvatanja o životu, moralu i vrijednosti porodice i njene uloge u formiranju pojedinca oformili upravo u njoj. Otac je bio vojno lice i to je uticalo da se u kući vodilo računa o ponašanju, kako bi u našem narodu rekli, uvjek se znalo " ko kosi a ko vodu nosi". Precizan, odgovoran i tačan svjesno je uticao na naš i nametnuo nam odredjene stavove i način ponašanja. Bio je jako strog. Patrijarhalna sredina kakva je bila Kosovo u to vrijeme samo je nametnula jos više takav stav oca prema nama i našem društvenom životu.
Bila sam uvjek odličan učenik, ne samo zato što se tražilo od mene, nego i zato što sam od malena istinski voljela knjigu. Zatvorenost kosovske sredine još više je uticala na to. Obaveze u školi, očevu strogost i zabrane ublažavala je naša majka koja nas je nesibično odgajala, vaspitavala i njegovala u najljepšem smislu te riječi. Ne mogu a da se ne sjetim njenih vrijednih ruku. Znate, nije se tada baš lako živjelo. Ona je svojim čarobnim rukama tako plela i šila da smo sestre i ja uvjek odudarale po načinu svog oblačenja. Čak i danas kada se sjetim toga čudim se kako je od ničega stvarala nešto.

Trčala sam sa Verom Nikolić i Danom Koricom
Osim učenja u školi jako sam voljela sport, naročito atletiku. Bavljenje njom za mene, tada, u jednom takvom konzervativnom okruženju, sa tako strogim roditeljima bilo je nemoguće. Sjećam se jednog, za mene posebnog dogadjaja. Bio je Dan oslobodjenja Kosovske Mitrovice. U čast toga organizovali su, izmedju ostalog i atletsko takmičenje koje su uveličali legende našeg sporta Vera Nikolić i Dane Korica. Posto sam znala za njihove uspjehe, ja nisam odoljela iskušenju, nego sam, nasuprot zabrani porodice učestvovala u jednoj trci. Brzonoga i svakako motivisana njihovim prisustvom bila sam druga u trci na 800 metara. I ako su se moji roditelji obradovali, oni su mi zabranili da se dalje bavim sportom.
I ono sto sam voljela od djetinjstva bio je učiteljski poziv. Voljela sam djecu i bila sam ubijedjena da ću se u životu na bilo koji način baviti njima. Medjutim, moji roditelji su, vjerovatno iz praktičnih razloga željeli da budem medicinska sestra. Po završenoj srednjoj školi bila sam uporna da upišem Medicinski fakultet. Zeleći da se zaposlim, a pomalao sumljajući da ču položiti, moji roditelji su mi, u šali poslije položenog prijemnog ispita rekli: " Moj sine, mi te ne poslasmo da ne položiš, a ti položi. Šta ćemo sad?" Naravno, znali su šta ću dalje. Školovali su me i ja sam uloženo povjerenje, trud i njihovo nadanje uzvratila na najbolji mogući način: nisam pala ni na jedan ispit i sa 23. godine sam imala zvanje diplomiranog ljekara. Bila sam jedina djevojka iz Plava koja je završila medicinu i od rijetkih sa visokom stručnom spremom. I tada i kasnije a i sada moji roditelji su bili uvjek uz mene. Mislim da sam bila njihova miljenica. Smatram da je ta njihova ljubav za nas četvoro a i za mene bila jedan veliki posticaj za sve moje uspjehe u životu.

OTAC JE REKAO : "SJECI !"
Po završenim studijama odmah sam dobila radno mjesto u obližnjoj Srbici. To je bilo moje prvo radno iskustvo, otežano nepoznavanjem jezika. Medjutim, valjda i zato što sam bila djevojka, vrlo brzo sam ostvarila kontakt, a zatim i povjerenje mještana. Zene sa djecom koje su ranije uvjek dolazile u pratnji muževa ili nekog starijeg, sada su dolazile same i zaista sam, i ako mlada, brzo postala cijenjena u sredini. Ljubav prema djeci kao I nedostatak kadra povukli su me da se opredijelim za specijalizaciju na pedijatriji. Iz tog perioda se sjećam jednog zanimljivog ali i tragičnog dogadjaja. To je, znate, ono ljekarsko iskustvo kada se po prvi put susretnete sa tragičnim ljudskim sudbnama i sami budete njihovi akteri. Jedno popodne obavijestili su me u ordinaciji da je za vrijeme žetve u jednom obližnjem selu došlo do samopovrijedjivanja jednog mladića. Ne znajući o kakvoj povredi je riječ, ja sam ponijela ono što je najneophodnije. Kada sam stigla sledio me prizor: mladić koji je htio da nogom ubrza rad vršalice, mašina je zarobila, zdrobivši mu desnu nogu do koljena. Bezpomoćan, u dubokoj nesvjesti zbog gubitka krvi, ležao je nepomičan okružen užasnom gomilom. Morala sam brzo odlučiti šta da se radi. Više nije bila noga u pitanju nego mladićev život. Pošto sam to saopštila ocu mladića, on je napravio tzv "plemensko vijećanje" i poslije nekoliko trenutaka bolnim glasom rekao "SJECI"! Imala sam samo mali scalpel koji nikako nije mogao poslužiti. Grozničavo razmišljajući zaboravila sam na sve: na strah, na plač koji se čuo, na okupljeni svijet i znajući da je kosa uvjek sterilna, ucinila to sa njom. Mislim da bi i nekom hirurgu sa tom alatkom u takvom trenutku ruka zadrhtala. I danas se čudim otkuda toliko snage meni. Pošto je noga oslobodjena, mladića smo prebacili u Mitrovicu. Ne sjećam se tačno kasnije poslije koliko vremena u moju ordinaciju je ušao momak sa bombonjerom i cvijećem u rukama. Rekao je da je došao da se zahvali. Kako ga nijesam odmah prepoznala, on je samo podigao desnu nogavicu: proteza me je posjetila na dogadjaj. Bila sam istinski srećna jer sam spasila jedan mladi život.

Nekako u to vrijeme "pada" poznanstvo sa mojim sadašnjim suprugom. Upoznala sam jednog sportistu, golmana FK "Trepče", veoma dinamičnog i zgodnog mladića, punog energije. Njegova duhovitost, zabavnost, životna vedrina odmah su me privukli i probudila se ona duboka, istinska osjećanja, koja osjetimo kada upoznamo pravu osobu. On je bio i ostao moja prva, prava velika i jedina ljubav.
Mislim da je za ženu od velike važnosti da svoj životni put usmjeri sa onim koga je njeno srce odabralo. Samo tako se žena može osjećati uzvišeno i lakše nositi na plećima svu teret koju joj život nameće. Ta naša ljubav je vjerovatno i bila što smo izrodili sedmoro djece i ma koliko bi moglo da zvuči kao fraza, za našu djecu bi se zaista moglo reći da su, kako to književnici vole da kažu "plodovi ljubavi"
Na Kosovu smo ostali do 1980. god. Znate, nekako intuitivno smo osjetili da dolazeće promjene i ono sto se kasnije tokom dugog niza godina zaista i dešavalo. Vratili smo se u rodni Plav. I ako je Plav i danas mali i nerazvijen, i ako smo imali prilike naći posao u većoj sredini, meni nije to smetalo. Naprotiv, bila sam srećna i ponosna što mogu da pomognem svom narodu. Plav sam oduvjek voljela i nikada kasnije nisam poželjela da odem iz njega, niti sam se pokajala što sam se vratila. Plav je po nekoj statistici od prije desetak godina dao preko trideset profesora i doktora nauka, ali oni na žalost nisu ostali u njemu, nego su otišli tamo gdje se njihov trud više uvazavao, a njihovo znanje bolje plaćalo. Tako je to uostalom uvijek i bilo da "siromašni školuju bogate". Ja sam ostala ovdje i nikada se nijesam pokajala: jedan pogled ujutro iz moje kuće na Visitor i jezero uljepšavaju svaki moj dan. To me oplemenjuje i olakšava moje svakodnevne brojne obaveze. Sada kada ovako iz ove pozicije razmišljam o svom proteklom životu, mislim da bih slobodno mogla reći da sam imala sreće. Ne mislim u smislu napredovanja na poslu, nego u smislu što mi je život poštedio nekih porodičnih trauma i tragedija. Taj moj život je nekako uvjek išao o#269;ekivano i uzlaznom linijom i profesionalno i lično. Moji roditelji su šivi i ja sa ponosom i radosću mogu i danas sa njima da podijeim sreću zbog svojih poslovnih i porodičnih uspjeha. Tiho se radujem što su doživjeli lijepu i mirnu starost, koja im je nadoknadila sve ono što su u nas djecu uložili. Zatim, život mi je podario i muža koji me je uvjek bodrio i bio uz mene. Sada mu se čini impresivnim što za sve ove godine i pored poslovnih, društvenih i porodičnih obaveza, i pored sedmoro djece nisam nikada propustila nijedan seminar niti bilo šta u vezi sa stručnim usavršavanjem. Sigurno da nije bilo njega i mojih roditelja ja to nikada ne bih mogla sama, naročito ne u onom periodu kada su djeca bila mala i kada je trebalo o njima brinuti.

Vazno je šta žena istinski želi
Mislim da je veoma važno šta žena istinski želi, jer ako žena istinski ne želi, ako sam nije ubijedjena da je upravo sama kovač svoje sreće, onda se ništa neće desiti. I ako školovana, zauvjek ce ostati u sjenci muskarca, muža. Zena mora direktno da učestvuje u stvaranju svog života, svoje budućnosti. Cak i danas većina mladih djevojaka koje proklamuju slobodu ili sebe smatraju emancipovanim, idu iz krajnosti u ukrajnost. Oni nisu našle sebe, jer često su ili previše ambiciozne ili su se predale. Mislim da ne treba ići u krajnost nego treba naći zlatnu sredinu: uz dozu ambicioznosti treba zadržati svoju nezavisnost, svoj senzibilitet interesovanja za društvo ali i za porodicu, za sebe i svoja uživanja. Radujem se što vidim da u tom smislu emancipacija žena ima vidnih pomaka i u sredinama kao što je naša. Zene postaju samosvjesne svoje vrijednosti i važnosti u porodici i društvu. Tradicionalna predstava o ženi u Crnoj Gori naglašavala je njenu ulogu unutar porodice
Njeno javno eksponiranje nije bilo predvidjeno. I ako naša istorija bilježi žene koje su imale uticaja na značajnije odluke svojom jakom ličnošću, one se nisu uočavale nego su bile "igrači iz pozadine". Sada žena izlazi iz sjene porodičnih i poslovnih obaveza i otvoreno da kaže "to sam ja". Ona je motivisana i želi svoje napredovanje u društvu. Ona je sada drugačije vaspitana i sama drugačije vaspitava postičuci svoju samosvijest o vlastitoj vrijednosti. Moje ubjedjenje da porodice a osobito make kao izvor najvažnijeg vaspitanja snose dobar dio odgovornosti za ono što će njihova postati jednog dana. Ono što pozitivno ostvarimo u životu moramo prenijeti na svoju djecu. Ja sam moje kćerke vaspitavala tako da nijesu podredjene, da nisu žrtve, da su borci i da mogu teret života nositi i na svojim plećima. Svojim primjerom ih učim kako da se, samo kada se to istinski želi, savremena žena se moze dokazati na svim poljima, a da pak ne izgubi ništa od svoje nježnosti i duhovne ljepote.
Smatram da ravnopravnost nije ono što bi žena trebalo da očekuje od muskarca. Žena treba da bude privilegovana. Samo od njene duhovne snage i aktivnosti zavisiće dali će biti podredjena, ravnopravna ili privilegovana, a ne nikako zrtva koja še traziti zaštitu "Sigurne ženske kuće". Svojim angažovanjem u porodici, svojim materinstvom, položajem i angažovanjem u društvu, ona zaslužuje više poštovanja, ljubavi i nagradjivanja nego što joj se ukazuje, počevši od porodice pa do društva. Ja nisam jedina žena u našoj sredini koja tako misli, ali sam nažalost i jedna od rijetkih koja je spremna da to javno kaže i da se bori. Sva moja zaduzenja kao opštinskog odbornika, predsjednice Foruma žena SDP-a Plav, predsjednika KUD-a "Plavsko jezero" i druga onemogućavaju me da svoje profesionalne, porodične i druge obaveze završim. U opstinškom, parlamentu se prvi put pojavljuje žena odbornik i ako je moje prisustvo redovno a angazovanje često, ipak mojim kolegama odbornicima trebalo je dosta vremena da se priviknu da je tu jedna dama. Pošto se predsjedavajući uvjek obraćao "gospodo odbornici", ja sam jednom, pomalo revoltirana ustala i rekla "Gospodine predsjedavajući, ako u meni vidite muskarca, dobro, nema problema", što je izazvalo buru smijeha, ali je bar promjenilo obraćanje odbornika i sad uvjek ide onako kao treba. To je zbog toga što muskaraci još uvjek, naročito naročito u sredinama kao što je naša "ne vide ženu" ravnu sebi i što je još uvjek veoma živa svijest o musko-ženskim poslovima angažovanjima. Upravo zbog toga smatram svojim najvećim uspjehom što sam zajedno sa suprugom uspjela da ostvarim sebe i što smo oboje uz svoje profesionalne obaveze i slobodne puteve uspjeli da sačuvamo i unaprijedimo našu porodicu, odgajajući naše sedmoro djece. Društvena sredina u kojoj čovjek živi i radi, osobito ako je iz nje ponikao, veliki je podsticaj, obaveza ali i mjerilo njegovog rada. Svakako da se ljekar osjeća zadovoljnim kada na licu pacijenta "pročita" zahvalnost. To su naše, da kažem svakodnevne "nagrade". Veliko je zadovoljstvo i kada vam ljudi svoje struke odaju priznanja i to najveća. To se desilo i meni na Kongresu pedijatara Jugoslavije 1992. god u Novom Sadu, kada sam dobila prestižnu nagradu "Porodični ljekar". Kongres je naime dodjeljivao tri nagrade i meni je pripala čast da mi se dodijele sve tri. Ono što je moje kolege fasciniralo jeste činjenica što sam uspješan medicinski radnik i majka sedmoro djece. Televizija Novi Sad snimila je intervju u kojem sam izmedju ostaloga govorila o ljepoti radjanja, podizanja djece i vaznosti dojenja. Od materijala iz intervjua snimljen je i tv spot koji bi, da parafraziram, imao poruku "gospodje, radjajte, sa djecom ste još bogatiji, ljepši i srećniji. Dajte svom djetetu majčino mlijeko i poljubac"

Prvo prijatelj pa roditelj
Moje najveće zadovojstvo, moja najveća sreća, jesu naša djeca. Rodila sam ih sedmoro i ponosna sm na to. Sva su bila željena, planirana i njihovo radjanje nije bila nikakva slučajnost niti "potjera" za sinom, za muškim djetetom. Možda griješim, ali mislim da se žena ne može potpuno emotivno ostvariti ako nema poroda, ako ostane bez djece. Brinuti o djetetu, jos nerodjenom, uzeti ga malo i nezaštićeno, tek rodjeno i podojiti ga, najviše je zadovoljstvo koje žena može da doživi. Sva njena briga, neprespavane noći, istinsko, nesebično, majčinsko požrtvovanje, ženu oplemenjuje i čine ponosnom. Prve vacine, zubići, prvi koraci, polasci u vrtiće , čkole, odgajanje i vaspitavanje svoje djece majke nikada ne zaboravljaju. I ma koliko sve to bilo teško majka je srećna kada vidi njihovo napredovanje i veseo osmjeh na licu. Ja se svakako ne mogu u tome mnogo razlikovati od ostalih majki i bilo bi vrlo samohvalisavoi neskromno kada bih rekla da sam ih lako odgajala. Ma kako vi bili, ma kakvim se poslom bavili kada se kući vratite vi ste prije svega žena i majka i morate činiti ono što se od vas očekuje. Kućne pomoćnice, bake, sestre mogu pomagati, ali ipak najveći dio posla ostaje vama. Tako je bilo i samnim. Djecu sam podizala sljubavlju ukazujući im povjerenje i poštovanje jos od malena. Mislim da u porodicama u kojima ima više djece problem može biti samo fizičke prirode.
Meni su, i ja sam zbog toga zauvjek zahvalna, pomagali moji roditelji, a posebno majka , brat i sestra. Ipak, najveći dio posla obavljala sam sama, jer ako vam neko pomaže onda se to odnosi na čuvanje djece, a manje na njihovo odgajanje, vaspitavanje i školovanje. Složićete se da je u današnjim uslovima života najlakše podići malu djecu, a neuporedivo teže vaspitavati ih za život u društvu u kojem, na žalost vreba bezbroj opasnosti. Zato smatram da je podizati, odgajati i vaspitavati djecu jedan veoma važan i težak posao za roditelje. U čitavom tom "nizu briga" odvojila bih dojenje. Sve svoje sedmoro djece ja sam dojila i vjerujte ništa mi ne fail. Ja sam jedna veoma zdrava žena. Svakoj majci koja dodje u moju ordinaciju sa novorodjenčetom zbog problema ishrane, govorim o važnosti majčinog mlijeka u zdravom napredovanju djeteta. Zamislite od oko 20.000 vrsta sisara samo čovjek tj žena svjesno odbija da njenom djetetu ono što je za njega najbolje i što mu je, uostalom i priroda namjenila. Djetetu treba "majčino mlijeko i poljubac" da bi bilo fizički i emotivno zdravo i da bi tjelesno i intelektualno najbolje napredovalo.
Bez obzira na uloženi trud i bez obzira što svaka majka oduzme od svog života podižući djecu, mislim da bi svaka opet uradila isto. Tako je i samnom jer sam porodila zdravo i što da ne kazem lijepo potomstvo. Uostalom, na licima moje djece najbolje se može pročitati kakva sam ja majka bila. Iskreno se nadam da ce mi život dozvoliti da budem dobra baka koja ce svojim unucima uspješno prenijeti pozitivno porodično iskustvo.
Poslije dugogodišnjeg ličnog, profesionalnog i porodičnog iskustva slobodno mogu potvrditi jedno već poznato, ako hoćete i potvrdjeno sociološko misljenje da je za normalan i pravilan emotive i intelektualni razvoj djeteta vrlo važna prisutnost oba roditelja. Meni je u podizanju i vaspitavanju djece veliku podršku i pomoć pružio moj suprug Adem, diplomirani ekonomista koji radi u Upravi društvenih prihoda. Sve godine rada on se bavio i privatnim preduzetništvom. To je bio neophodno jer porodica sa sedmoro djece morala je imati i posebne zahtjeve. U obezbjedjivanju materijalnih potreba porodice uglavnom se brinuo moj muž. Mi nismo bili oni roditelji koji bi neodgovorno radjali djecu neobezbjedjujući im normalne uslove za život. Oboje smo se trudili da nasa djeca ne oskudijevaju ni u čemu. I ako brojna, ona su uvijek imala ono što im je bilo potrebno, počevši od garderobe pa do knjiga. Suprug je naročito volio da se naše kćerke lijepo oblače i one su to bile, ali su mu i uzvraćale dobrim uspjehom u školi i primjernim ponašanje, što je za danas, u ovim uslovima poremećenih vrijednosti i rijetkost. Zaista ovo nije hvalisanje nego istina. Osim toga, djeca su školovana van Plava, pa je to zahtjevalo i posebne materijalne izdatke. Uz obaveze moje profesije i brigu o njema sama mojoj djeci nikada ne bih mogla pružiti. Zatoj je suprug naporno i teško radio ali i sticao i imao. Covjek bez proroka, on je zaradjeno ulagao u porodicu a da mu se to srećom i vraćalo. Za sve ove godine on je bio i ostao nježan i uzoran otac, kao i vjeran suprug. Sigurna san da je on našoj djeci pozitivan primjer u ovim teškim i nesigurnim vremenima: onaj koji strpljivo i uporno radi i imaće.
Za sada i suprug i ja smo zadovoljni napredovanjem naše djece. Kako vam rekoh, postali smo djed i baka i to je opet novo iskustvo, jedna zajednička sreća - od svoje djece dočekati potomstvo. I skreno se oboje nadamo da će naša djeca, svakako uz biranje sopstvenih puteva biti u stanju da slijede naše pozitivne profesionalne i porodicne primjere i da će ih, naravno na svoj način primenjivati u kovanju lične sreće.

Kriza doktorskog morala
Na moj način života, razmišljanja i napredovanja, osim mojih najbližih pozitivno je uticao i moj poziv. Djecu nesebično volim i mislim da se one najuzvišenije etničke vrijednosti kao što su humanizam, samopoštovanje, heroizam i ljubav ogledaju upravo u pedijatriji.
Kontakt sa djetetom je najlakše uspostaviti u kući. U bolnici se zato mora naći vremena. Najteze je to u vremenskoj stisci ambulante. Kontakt se već moze uspostaviti u čekaonici, kratkim pozdravom, opaskom o lijepoj kosi, haljinici, te prolaznim nježnostima. Bolje je uspostaviti konktakt prije svlačenja kojega se dijete instiktivno ili iskustveno s pravom plaši. Zato mogu pomoći kratke igre, mali trikovi, male priče, priručne igračke. Urošeno vrijeme za sticanje povjerenja djeteta pri prvom pregledu višestruko će se kasnije isplatiti. Djeca su, ćim se dobije njihovo povjerenje veoma zahvalni i kooperativni pacijenti. Dobro je često naglašavati kako ste njihov prijatelj. Djeca puno polazu na prijateljstvo, a posebno su osjetljiva na nestrpljivost i nezaiteresovanost ljekara. Djeca se ne smiju nikada lagati. Oni mogu oprostiti bol, ali se laži dugo sjećaju.
Nimalo ni nije bilo, lako, a ni sada nije u dugom nizu godina učestvovati u patnji mojih malih pacijenata ili njihovih roditelja, u sredini koju poznajem i za koju sam se emotivno vezala. Ne postoji način da se izmjeri ljekareva sreća kada je svjestan da je spasao jedan dječji, jedan ljudcki život. Takodjer, na žalost, nemoguće je zaboraviti bol koji doživimo kad nam to ne uspije. Prije dvije godine donijeli su u našu ambulantu dječaka, osnovca, koji se bio utopio u Plavskom jezeru, pokušavajući da odgonetne porijeklo nekakvog zvuka koji se nedeljama čuo iz jezera. Bio je to sin jednog prosvetnog radnika, čovjeka kojega sam lično znala. Čak i poslije sat i po reanimacije koju smo vršili nismo učinili ništa. Kada sam ocu izjavila saučešće, sa rukama na glavi on je bolno uzviknuo: "Hajde sine da idemo kući". Njegov bolni krik i dječakova smrt ujeli su me za srce i bile su potrebne nedelje da se oporavim a čini mi se da nikada neću zaboraviti.
Ovo želim da vam kažem da je naš poziv težak i da ne postoji materijalna nadoknada koja bi to mogla nadoknaditi. Ljekari su, na žalost, jednostavno rečeno, slabo plaćeni. Moj suprug ima privatno preduzeće i ja nisam nikada zavisila od onoga što sam sama zaradjivala, ali vjerujte, mnogo bolje bih se osjećala, a vjerujem i sve moje kolege kada bismo u tom nagradjenom vidjeli i materijalno priznanje za sav naš trud, požrtvovanje, stresove i muku.
Etničke pozicije doktora su u direktnoj vezi sa društveno političkim sistemom u kojem on živi i radi. U našem društvu, na žalost, drustvena kriza ugrozila je mnoge vrijednosti i razotkrila lice nekih doktora. U trci za bogatim pacijentom zaboravlja se na čovjeka pa liječenje postaje privilegija bogatih. Ljubav prema čovjeku treba da bude u osnovi svega, a svakako da ostanje temelj naše profesije. Nadam se da ljubav prema novcu neće krnjiti ugled naše profesije, da će se društvo postarati da ljekari budu adekvatno plaćeni. Poslije dugog niza godina marljivog učenja, rada i samoodricanja, poslije potresnih iskustava, ljekar zaista očekuje da dobro živi. Osim toga, on mora imati uslove i da stalno napreduje u struci, kako bi mogao rasterećen, svjeno i mirno da ispunjava svoje složene profesionalne obaveze. Izmedju potrebe i ekonomskih uslova kod nas nažalost postoji jedan veliki jaz, što utiče da neki ljekari u bespomučnoj jurnjavi za novcem po svaku cijenu, naprave od sebe moralne nakaze. U tom kontekstu treba posmatrati krizu doktorskog morala. Tome doprinosi i narušena kolegijalnost. Smatram da kranje loš ekonomski i društveni status nije i ne može biti opravdanje za drastična kršenja doktorske etike. Smatram da je ogroman broj čestitih, posvećenih i marljivih doktora, pedijatra koji sa mnogo truda, znanja i vještine svjesno i odgovorno obavljaju svoje svakodnevne obaveze. Zdravstvo je veoma skup, ali život i realnost života nema svoju cijenu. U tom smislu ljekari bi morali organizovaniji, aktivniji u borbi za svoj položaj u društvu. Iskreno se nadam da etika ljubavi prema čovjeku nikada neće biti podredjena etikom ljubavi prema novcu. Društvo mora prevazići društvene probleme, pa i probleme u zdrastvu i omogućiti doktoru da bude stožer prosvećivanja, učesnik u svim društvenim zbivanjima, inicijator novog i borac protiv konzervatizma. U toj borbi za svoje mjesto, za zdravlje nacije, podjednakog učesća treba da uzmu i žene-ljekari. Svojom sposobnošću, izdržljivosću, kreativnošću, ljepotom , moralnom čistotom i mudrošću, one treba da oplemene trenutke ljudskog bitisanja.

Urednici

Saradnici