Gusinje i Plav


21. Plavski književni susreti - 11.avgust 2003


Omaž REDŽU MULICU


Autor teksta: Akademik Zuvdija Hodžic


Dragi gosti, mili sugradjani!

I da je Redžo Mulic bio manje znacajan umjetnik, zavicaj bi imao razloga za ponos ali i obavezu da obilježava i cuva sjecanje na njega. Ovaj omaž, vjerujem, samo je uvod u manifestacije trajnog i dugacjeg profila posvecene stvaralaštvu Redža Mulica. Jer, zaista, bio je i veliki covjek i stvaralac cije djelo za jedan širok i veliki pojam kao sto je nacionalna kultura i umjetnost, prestavlja i pionirski poduhvat i njenu vrhunsku vrijednost.

Naravno, od zavicaja koji je presudno uticao na formiranje Mulicevog karaktera i licnosti, bilo bi iluzorno ocekivati da mu je omogucio da se iskaže i kao umjetnik koji je kreativnim potencijalom bio iznad i sredina sa dugom muzickom tradicijom, akademijama, operama, simfonijskim i drugim orkestrima i institucijama. Ali, zavicaj je dužan, vise sebi nego umjetniku, da ucini koliko može, da, napokon, ulicu u kojoj je Mulic rodjen, nazove njegovim imenom, da kopiju jedne od bisti u prištinskom Domu kulture, u Udruženju kompozirora Kosova i dijelu gradskog parka nazvanog "Redžovo coše" ili nad njegovim grobom na gusinjskom groblju, postavi na pocetku te ulice ili njenoj sredini, okrenutu ka Ali-pašinim izvorima, da pokazuje na umjetnikova ispirativna izvorišta i naš odnos prema svojim velikanima.
Gusinje, za sada, nema nikog ravno Redžu Mulicu, umjetniku koji je govorio: "Muzika je moja prva i posljednja ljubav. Ona za mene znaci život. I više od toga - život za druge", potvrdjuje to i svojim djelom i licnošcu. Njegova biografija preuzeta iz enciklopedija i leksikona, svedena na najosnovnije podatke izgleda ovako:

Rodjen u Gusinju, 18. III 1923, umro u Prištini, 11. II 1982. Najznacajniji, najpoznatiji i najplodniji kosovski muzicar. Sredju školu ucio u Skoplju, Muzicku akademiju u Beogradu. Bio profesor sredje muzicke škole u Prizrenu, glavni urednik muzickog programa u Televiziji Priština i kompozitor Radio Prištine. Svestrano obrazovan i izuzetno nadaren, komponovao je sve - od vokalne, kamerne, scenske, filmske, simfonijske do djecje muzike. Dobitnik brojnih priznanja u zemlji i inostranstvu. Istaknut kao melograf i pedagog koji je stvorio znacajne kadrove. Kompozicije su mu izvodjene širom Evrope, posebno u Austriji, Njemackoj i Francuskoj. Najvažnija djela: "Dvije simfonije", "Fantazija", "Pastorala i igra", "Prizrenski akvareli", "Legenda za violinu i klavir","Elegija za violoncello, violinu i klavir","Obracun", kao i veliki broj dokumentarnih filmova; muzika za pozorišne predstave: "Besa","Erheveja", "Irkutska prica","Pelinovo" i druge; vokalna - "Kosovo", "Mala popularna svita", "Jesen II", "Vjeshta", ("Jesen I") - prva nagrada na svjetskom festivalu u Langolenu, u Engleskoj; kantate; "Jugoslavija", "Poema za njih", "Baresha", ("Cobanica") - muzika za balet "Legenda o pobedi" i "Nita",i veliki broj horskih kompozicija. Obradio je 150 albanskih i drugih narodnih pjesama.

Ova jedinica, kao i ostale o Redžu Mulicu, pogrešno navode godinu umjetnikova rodjenja. Jer, rodjen je, zapravo, 1921. godine. Nekoliko mjeseci kasnije na katunu iznad sela Dolje, umjesto vedre cobanske pjesme, glasova planinki i klepeta caktara - cuce pucanje, koji ce na pragu kolibe, usmrtiti njegovog oca Nasa. Kolibu je opkolila potjera, obaviještena da su u njoj kacaci. Meci ispaljeni iz desetak pušaka, izrešetace "kasnake" kolijevke u kojoj je spavao Redžo. Dijete ce, cudom, ostati nepovrijedjeno.

U Gusinju ce završiti cetvororazrednu osnovnu školu, zatim dvije godine uciti puškarski zanat, a onda uz velike žrtve i podršku majke i dva starija brata nastaviti školovanje na Velikoj medresi u Skoplju.

Jedan kasniji dogadjaj, kao skriveno svjetlo, pokazuje Redžovu divnu ljudsku i umjetnicku prirodu.
Bilo je to pocetkom Drugog svjetskog rata. Pored Ali-pašinih izvora, skrajnuta od naselja, nalazila su se dva napuštena betonska rezervoara za vodu u cije mracne podrume niko nije zalazio. Polazeci pored nje, italijanska patrola je cula violinu. Neko je, nestvarno svirao Paganinija. Cinio je to virtuozno. Iznenadjeni i zadivljeni, vojnici su sacekali da neobicni maestro završi i izadje. Jos vise su se iznenadili kada su vidjeli ko je. Ali, od tog susreta sa "Paganinijem sa Prokletija", Talijani gotovo nisu mogli bez Redža i njegove muzike.

Medju medresantima Redžo je bio poznat kao najbolji ucenik, a narocito slikar ciji su radovi bili najzapaženiji na školskim izložbama. i drugovi i profesori su ga izuzetno cijenili i voljeli. Jedan od njih, ruski emigrant Aleksander Zalijev, profesor muzike i iskusni pedagog, odmah je uocio za šta je Redžo najdarovitiji i od prvih dana poklonio mu pažnju. Ukljucio ga je u školski hor i povjerio mu violinu koju je Redžo toliko zavolio da joj je sve više posvecivao ne samo rijetke slobodne casove vec i citave noci, stizuci na nastavu u posljednjem minuta, neispavan, i bez dorucka. Kao i profesor Zalijev i talijanski oficiri i vojnici su mu proricali sjajnu muzicku karijeru. Bili su toliko uvjereni u to, a toliko su ga zavoljeli da, kad se jednom opio i odao im da "voli Staljina i Rusiju", prestraženi da to ne cuje jos neko, ubacili su ga u sobicak i zakljucali. Sjutradan su mu skrenuli pažnju da bude oprezan - da ne bi i njih i sebe doveo u opasnost.

Umjetnost je pobijedila. Nažalost, desetak godina kasnije, ta izjava bice alka koja ce zatvoriti golootocki lanac oko Redža. Predratni skojevac koji ce se 26, marta 1941, godine ne samo pridružiti radnicko-studentskim demonstrantima vec sa visoko podignutom zastavom naci na celu kolone, koji ce se u ratnim danima, rizikujuci život - hrabro suprostavljati nacionalnim i vjerskim podjelama i boriti za revolucionarne ideale, poratni zanesenjak koji ce otici da pomogne tamo gdje je najpotrebnije, sušta suprotnost svakoj dogmi i uskosti, a pogotovu tome u ime cega je stradao, prezivjece i preturiti sve strahote jugoslovenskog "Gulaga". Vratice se uspravna cela, povrijedjen, ali ne i osramocen. Kao covjek, on ce jos vise saosjecati sa patnjama drugih, sa vremena na vrijeme odavace se picu, i kao i svaki istinski umjetnik - potpuno ce se predati muzici. Stvorice djela izuzetne snage i ljepote, izvornosti i vjere, ali neke pradavne tuge. Poslije Golog otoka, nebo njegove muzike pokrice zatamnjeli tonovi i valeri.

Mada se na Golom otoku našao kao nevina žrtva, sjenka njegovog stradalnika nece mu donijeti hladovinu, vec ce ga, naprotiv, pratiti i pritiskati do kraja života. To ce biti i razlog da ne dobije i nagradu AVNOJ, za koju je predlagan, a koju je negovo djelo i zaslužilo i nadživjelo

Bio je neobican covjek kojega i kad je bio "nemoguc" bilo nemoguce ne voljeti. Znao je da za noc potroši s društvom sve sto ima, da udje u prvi voz i otputuje bilo kud, ne znajuci dje je sišao ni kako se tu našao, ali da roditeljski brine o mladim talentima, pomažuci ih znanjem i novcem. Znao je da dobije svetska priznanja i nagrade, a da to ne saopsti ni najblizima. Znao je da vili i bio voljen. Rijetko su gdje licnost i djelo bili u najpunijem saglasju kao kod njega. Licnost u životu, bio je to i u umjetnosti…

Svi koji su pisali o Mulicevoj muzici, smatraju " Drugu kosovsku simfoniju" najzrelijim njegovim djelom, najpogodnijim za razumjevanje Muliceve poetike. "Druga kosovska simfonija" sadrži sve karakteristike Muliceve orginalnosti; bogat ritam, bujnu orkestraciju, metaforicnost, i misaonost, maštovitost i svježinu, magijsku poeticnost u melodiji i harmoniji, razigranost u formi, oplemenjen muzicki jezik i prozimanje emocija - od najlicnijih do epskih. Mulic kao umjetnik koji je neprestano tragao za novim valerima pa je cesto i vjesto upotrebljavao i drevne instrumente - docaravajuci, kao u "Drugoj kosovskoj simfoniji". Zvuke tamburuce - "citeljije". U tome vide Mulicevu duhovnu vezu sa kosovskim podnebljem, njegovom prosloscu i sudbinom. Sve sto u njegovom djelu poznaju kao "zelenu boju Kosova". Nosi u sebi i zvuke, mirise i boje gusinjskih pejzaža, neba , rijeka, života i etike njegovih ljudi, širine njihove duse i duha, svjezine izvora i voda pored kojih je umjetnik odrastao. Sve je vidio i doživio onda kad se najviše i najdublje pamti - i pucnji koji su ga lišili oceve ljubavi, i tamnu jeku vjekova, i raskošnu ljepotu prirode, i tajanstvenost Prokletija, i utreptalost i rascvetalost zvijezda, i bjelinu snjegova, i opojnost i jarkost gorskog bilja i upornost i hrabrost planinska, i mujezinov poziv s minareta i zvona s katolicke i pravoslavne crkve, i svirku albanskih cobana, i tužbalicu crnogorskih udovica, i njeznost muslimanskih balada.

Sve se to slivalo u jedinstvenu simfoniju, u muziku koju je zivio i stvarao Redžo Mulic, koji zadivljuje i one sa vecim obrazovanjem, ali je vole i oni koji ne znaju ni za note ni slova, ali imaju dušu da osjete i srce da je prime.

" Kao I sve velike rijeke",
"I Sena dolazi iz provincije" - kaze Zak Prever.

Ako je u muzici posao od zavicajne Vrujice, Redžo Mulic je u njoj postao rijeka koja, prepoznatljiva po zelenoj boji života, tece vremenom i prostorom, svesna da su joj izvori u Gusinju i zato tako sigurna u sebe i svoju snagu.


Urednici

Saradnici


Contact us | P-G Studenti | Knjiga Gostiju | Chatroom | Vijesti P-G | Glavna Stranica
Copyright © 2002 Gusinje-Plav.com